Miodrag Tripković

 

Epistole duboke odanosti

 

I kada na ovom svetu nestane bregova i

ljudi, meni se čini, još će trajati dva kolosa: Lovćen i Vladika.

Ljuba Nenadović („Putovanje po Italiji")

 

Nigde čovek ne putuje sam. Ponajmanje je to slučaj na putovanjima po Italiji. U zemlji blagog neba kao da su blaži i strogi zakoni prostora i vremena: preko granice svih vremena i mimo svih zakona traje jedan neprekidni zbor duhova; misao se brže veže za misao, lepota se lakše ovaploćuje i otkriva. Sećanja imaju boju života, a život često boju uspomena...

Stojeći na vrelom suncu Mediterana, koje je kao užarena narandža blještalo na zidovima Pompeje, tog vječnog, usnulog grada, sjećao sam se naprijed navedene Andrićeve misli, uzaludno pokušavajući da pronađem palatu koja po vladici crnogorskome, P. P. Njegošu, bijaše dobila ime „Il principe di Montenegro".

Pitao sam se: ne hodam li to možda onim istim zaraslim stazama kojima je hodao i knez pjesnika moje zemlje, čijeg imena se ovdje malo ko sjećao, ali koje je u uspomeni jednog mladića mnogo jače sijalo od toplog spomena tolikih rimskih cezara, patricija i centuriona.

Pompeja je odista odavala sliku ljudske prolaznosti, ali i besmrtnosti onih koji su nekad svojim zemnim koracima mjerili njene ulice. "Pisma" mladog Nenadovića, koja bijah slučajno ponio na putovanje, doista su mi pomogla da se u Italiji ne osjetim sam. Ta pisma je Ljuba svom imaginarnom čitaocu pisao s proljeća 1851. kao epistole duboke odanosti crnogorskom Gospodaru, Pjesniku i Vladici. Njegoš u Italiju, kako svjedoči Ljuba, bijaše doputovao, moren grudoboljom, ne zbog živih nego zbog mrtvih, očito se više interesujući za istoriju Rima i grob pjesnika Torkvata Tasa, nego za tašte italijanske kraljeve i Svetu kuriju s vatikanskog trga. Kako to već primijeti Ivo Andrić, Njegošev lik je u „Pismima" dat sa hijerhijskom krutošću ikone, bez senčenja i preliva, bez izraza strasti i slabosti; više kao vladalac - pjesnik, a manje kao putnik na putovanju.

Kome i kada su ova pisma bila otposlata, istorija nije uspjela da odgovori. Poznato je da su se prvi put pojavila tek 1868., dakle punih sedamnaest godina nakon što su nestala, pod naslovom „Vladika Crnogorski u Italiji". Zašto je Nenadović tolike godine čuvao od pogleda javnosti ove svoje putopisne memoare, koji odista predstavljaju jedne od najsjajnijih stranaca posvećenih Njegošu, ostaće zacijelo zauvijek tajna. No, možda ih Ljuba i nije bio namijenio svojim savremenicima, nego upravo tom mladiću koji je stajao pod vrelim suncem Pompeje i čvrsto ih stiskao u svom džepu kao putokaz vlastite istorije.

Nenadović se, kako sam piše, sasvim slučajno sreo sa crnogorskim vladikom u Napulju. Nije li upravo sama Fortuna htjela da tada jedan od najobrazovanijih mladih Srba bude Njegošev potonji značajni pratilac na njegovom putu ka sjeni predaka!?

Već pri prvom susretu, impresioniran Njegoševom duhovnom i fizičkom figurom, mladi dvadesetpetogodišnji Ljuba napisaće možda najsjajniji memento ikad posvećen Onome koji se činjaše bogovima ravan. Najvećem, dostojnom poštovanja. Ovaj susret ne samo što će zauvijek izmijeniti Nenadovićev život, nego će, štaviše, postati jednom od onih krucijalnih tačaka po kojoj će se uvijek uz Vladičino pominjati i Ljubino ime.

Više od sjaja Italije Ljuba će zaista više dojmiti sjaj Njegoševa duha i govorenja. Pjesnički nadahnut, svom imaginarnom čitaocu napisaće: „Neću ti više pisati o lepoti Neapolja i njegovog zaliva. Neću ti dosađivati s opisivanjem ikona, kipova i drugih znamenitosti... Ovde je vladika crnogorski. O njemu ću ti odsada pisati više nego o cijeloj Italiji.... Vladika pravo ima kad kaže da će Rim i njegova okolina trajati još hiljadu godina i hiljade putnika će ih opisivati. Ja ću samo o vladici da pišem. O njegovom putu po Italiji niko drugi neće pisati. Njegovo trajanje na zemlji je kratko".

Stojeći na rimskom forumu, gdje se još uvijek može čuti romor vjekova, jedan mladić je čitajući Ljubina pisma upravo ponajviše razmišljao o tom kratkom trajanju na zemlji, uvjeren da će mu, dok je Lovćena i Pompeje, zauvijek sijati dva imena: Njegoš i Ljuba.