PRIKAZI
Ankica Kuburović
Jelena Predojević
O
FERTILITETU STANOVNIŠTVA KOSOVA I METOHIJE
Zadužbina Andrejević,
Beograd, 2003, str.98
Osnovni
cilj studije jeste predstavljanje pristupa autora sa Kosova i iz Metohije u
analizi visokog fertiliteta na ovom prostoru. U tu svrhu konsultovano je 190
jedinica literature. Posmatrani su aspekti: socijalna uslovljenost (u širem
smislu) razvitka stanovništva na Kosovu i u Metohiji, faktori koji su
neposredno i posredno determinisali nivo fertiliteta i shvatanja o potrebi i
načinu formulisanja populacione politike i mera za kontrolu rađanja.
Tranzicija fertiliteta i tempo promena u reproduktivnom ponašanju analizirani su kroz sledeće pokazatelje: broj živorođene dece,
obim i starosnu strukturu ženskog fertilnog stanovništva, stopu ukupnog
fertiliteta, kao i stopu specifičnog fertiliteta prema starosti, obrazovanju,
aktivnosti i nacionalnoj pripadnosti ženskog stanovništva.
Promene u kohortnom fertilitetu ukazuju da su 1991. godine žene Kosova i Metohije završavale rađanje sa u proseku jednim detetom manje (5,5 deteta po ženi), u odnosu na 1953. (6,4 deteta po ženi). Promene u reproduktivnom ponašanju prvo su se ispoljile kroz opadanje učešća viših redova rođenja u ukupnom broju živorođenih (sa 21,8% 1991. na 19,2% u 1997. godini), kroz smanjivanje stopa rađanja kod žena sa višim nivoom obrazovanja (u starosnoj grupi 50-54 godine 1981. fakultetski obrazovane žene u proseku su rađale 1,99 a žene bez školske spreme 6,31 dece) kao i kod radno aktivnih žena. Na tranziciju reproduktivnog ponašanja žena na Kosovu i u Metohiji ukazuje i poređenje relevantnih stavova anketnih istraživanja iz 70-ih (1970. i 1976. godine) sa istraživanjem iz februara 1998.[1] Prosečan idealni broj dece u istraživanju krajem 90-ih
(3,2) je niži u odnosu na anketna istraživanja sprovedena 1970. i 1976. godine
(3,8 i 3,6).
Početak
i tempo tranzicije fertiliteta na Kosovu i u Metohiji u značajnoj meri su pod
uticajem albanskog običajnog prava koje je uobličeno u Zakoniku Ljeke
Dukadjinija. On predstavlja normativni akt koji, između ostalog, reguliše organizaciju
patrijarhalne porodice, veridbeno-bračne odnose i položaj žene u porodici i
društvu. Albanske tradicionalne porodice su strogo organizovane po
hijerarhijskom patrijarhalnom principu, kroz formiranje zadružnih domaćinstava
sa velikim brojem članova koja su imala ekonomsku, odbrambenu i biološko-reproduktivnu
funkciju. Institucija braka je primarni i jedini priznati način organizacije
odnosa muškarca i žene, pri čemu je izbor partnera stvar o kojoj odlučuju
roditelji i domaćin porodice. Veridbeni odnos prethodi braku, i tada devojka
postaje "predmet"
brige porodice iz koje potiče mladić, bez mogućnosti da prekine veridbu ili uz
vrlo stroge sankcije ukoliko to ipak učini. Brak ima tri osnovne funkcije: biološku
– rađanje dece, naročito muškog pola, ekonomsku – uvećanje radne snage i
društvenu – uspostavljanje veza među drugim zajednicama i plemenskim
organizacijama. Položaj žene je izuzetno nepovoljan i degradirajući, pri čemu
je ona svedena na puko oruđe za ostvarivanje potomstva i rad u domaćinstvu.
Razlika u njenom socijalnom položaju pre i posle braka je jedino u činjenici da
dobija drugog "gospodara":
umesto domaćina i oca, sada je to muž, ali se smatra da je žena nosilac i
garant ostvarivanja tradicionalnih vrednosti, jer je nepoverljiva i uplašena od
prihvatanja novih vrednosti i modela ponašanja. Deca imaju vrlo važno mesto u
albanskoj patrijarhalnoj porodici, pri čemu je veći značaj dat rađanju muške
dece. Ona predstavljaju sreću i slavlje, radnu snagu, nastavak porodice i
tradicije. Veliku nesreću, božju kaznu i prokletstvo predstavljali bi brakovi
bez dece, pa je običaj dozvoljavao i uspostavljanje konkubinata radi
obezbeđivanja potomstva.
Razmatranje uslova razvitka stanovništva Kosova i Metohije obuhvata
analizu tranzicije bračnih i porodičnih odnosa, faktora koji određuju opstanak
zadružnih domaćinstava, obrazovne i socijalno-ekonomske strukture stanovništva,
kao pokazatelje transformacije tradicionalnog u moderni vrednosno-normativni
sistem. Promene u načinu formiranja i regulisanja bračnih i porodičnih odnosa
delovale su u smeru slabljenja jake tradicionalne zadružne porodične
organizacije, što se više ispoljava u gradskim nego u seoskim sredinama.
Postoje određeni pomaci u pogledu veće slobode u izboru partnera, koji se pre
svega ogledaju u izmenjenom načinu roditeljskog sugeriranja, sužavanje značaja
autoriteta samo na roditelje i supruga. Kvalitativna promena odnosa među
partnerima ispoljava se u nešto većem stepenu demokratičnosti, ali su ti odnosi
i položaj žene i dalje pod teretom patrijarhalne porodične organizacije.
Opstanak zadružnih domaćinstava, koja predstavljaju značajnu
socijalno-kulturološku osobenost albanskih porodica i mikro-socijalni okvir
reprodukcije, uslovljen je delovanjem nekoliko faktora: ekonomski,
bezbednosno-odbrambeni, demografski, etno-psihološki i položaj žene u
zadrugama.
Nepovoljna obrazovna struktura stanovništva za koju je karakterističan
visok stepen nepismenosti, predstavlja značajan činilac sporog
privredno-ekonomskog preobražaja pretežno poljoprivrednog područja. I pored
činjenice da se nakon Drugog svetskog rata beleži značajan privredni razvoj
Kosova i Metohije, autori ukazuju na niži stepen socijalno-ekonomskog razvoja
ove Pokrajine u odnosu na ostala područja bivše Jugoslavije, kako zbog početne
razlike, tako i zbog neadekvatne socijalno-ekonomske politike tadašnjeg jugoslovenskog
društva (Bišota, 1982). U analizi determinističke osnove nivoa rađanja autori
su najveću pažnju ukazivali razmatranju socijalne uslovljenosti reproduktivnog
ponašanja. Preovlađujuće je shvatanje da je visok fertilitet posledica
relatvino niskog stepena socio-ekonomskog razvoja (Limani, 1988), dok je teza o
tumačenju visokog fertiliteta kao značajne kočnice privrednog razvoja u
slabijoj meri prihvaćena. Pojedini autori još radikalnije ukazuju na nepovoljan
socio-ekonomski status Pokrajine, smatrajući da se radi o "kolonijalnom"
položaju, koji je otežao i usporio demografsku tranziciju na ovim prostorima
(Isljami, 1997). Smatra se da je nizak stepen socio-ekonomske razvijenosti
otežavao i usporavao upliv novih normi u regulisanju porodično-bračnih odnosa i
organizaciji albanske porodične zajednice, što je usporavalo promene
tradicionalnog reproduktivnog ponašanja.
Preovlađujući pristup u određenju i prihvatanju programa za planiranje
rađanja i populacione politike zasniva se na pravu svakog pojedinca da slobodno
odlučuje koliko dece će imati, pri čemu se isključuje mogućnost na direktno
delovanje u smeru ograničavanja broja rađanja. Pojedini autori smatraju da
program za planiranje rađanja predstavlja neophodnost radi ostvarenja željenog
i odgovornog roditeljstva što podrazumeva i upotrebu savremenih kontraceptivnih
metoda (Begoli 1986). Njegova realizacija bi trebalo da doprinese humanizaciji
uslova reprodukcije i odnosa među polovima i unapređenju kvaliteta života u
celini, ali se ne sme sprovoditi selektivno ni po geografskom, društvenom,
nacionalnom ili verskom principu (Isljaimi). Preovlađujuće je shvatanje kojim
se ističe društveno-ekonomski razvoj kao dovoljan uslov za početak promena u
reproduktivnom ponašanju, koje bi se uglavnom odvijale spontano, bez
značajnijeg upliva bilo kakvih intervencija u smeru potpore za kontrolom
rađanja. Nešto drugačiji je pristup autora koji se, osim shvatanja o
društveno-ekonomskom razvoju kao neophodnom uslovu, zalažu za potrebu aktivnog
delovanja u cilju podizanja svesti i stvaranja uslova za realizaciju slobodnog
i željenog roditeljstva.
Kako se ukazuje u zaključnim razmatranjima ove studije, rešavanje
problema visokog fertiliteta trebalo bi da se bazira na naučnom pristupu, koji
podrazumeva oslanjanje na postojeće istraživačko iskustvo i validne
statističko-demografske podatke. Međutim, stavovi mnogih autora sa Kosova i iz
Metohije, koji su se bavili analizom uslovljenosti tranzicije reproduktivnog
ponašanja na ovom prostoru, u značajnoj meri su obojeni nacionalno-ideološkim
strujanjima, što ugrožava realan i adekvatan odgovor.
Ankica Kuburović
[1] 70-ih je sprovedeno obimnije
istraživanje na svim područjima SFRJ, a anketa 1998. sprovedena je među ženama
u porodilištu iz tri opštine na Kosovu i u Metohiji (Priština, Prizren i Suva
Reka), u okviru projekta koji je realizovan u CDI IDN.