|
Vera
Vratuša(-Žunjić) Filozofski fakultet Beograd |
Pismo čitaoca Primljeno: 18.12.1998. |
Protest Redakciji
časopisa Sociologija
Oštro protestujem zato što
je Redakcija stručnog časopisa Sociologija
pod firmom »izvorni naučni članak«
objavila tekst Vladimira Ilića »Antidemokratizam u našoj savremenoj
društvenoj nauci«, koji sadrži brojne neutemeljene (dis)kvalifikacije autora
koji se u njemu pominju. Time je Redakcija pružila aureol naučnosti
sastavljanju crnih spiskova antidemokrata »uz pomoć Research Support Scheme,
grant no. 477/1995« (Sociologija broj
3/1997, izašao iz štampe u prvoj dekadi decembra 1998, str. 425-452).
Da bih demantovala sve
političke etikete koje je meni i drugim autorima neštedimice delio kolega V.
Ilić u svom tekstu, morala bih da napišem čitavu knjigu ili barem poduži
članak. Trenutno nemam ni vremena ni volje da na sebe preuzmem zaludnu ulogu
pisara koji beleži sva imena jarića koje besposleni pop i po nekoliko puta
krsti. Zato ću se ograničiti na samo jednu ilustraciju kršenja uzusa naučnog istraživanja
u ovom tekstu.
Odabrala sam primer koji se
odnosi na moju malenkost zato što mi je najbolje poznat ali i zato što je
reprezentativan za način rada V. Ilića. Obrazac etiketiranja raznih stanovišta
kao antidemokratskih, nacionalističkih, fašističkih ili klerikalističkih, naime, ponavlja se u poslednje vreme iz
teksta u tekst ovog autora. Kao krunski dokaz za najnoviju tvrdnju da moje shvatanje odlikuju pored brojnih drugih
međusobno oprečnih »izama«, takođe i
»simpatije za klerikalizam« (str. 446-447), V. Ilić navodi imena dva bogoslova čije radove citiram u istraživanju odnosa pravoslavlja i razvoja
u jugoistočnoj i istočnoj Evropi (Razvoj,
religija, rat , ISI, Beograd, 1995, str. 91-140)! Uz ovaj »dokaz« Ilić još
konstruiše i kolaž parafraza i ispremeštanih citata delova rečenica izvučenih iz konteksta tog
istraživanja, demonstrirajući pri tome da ne razlikuje između crkve kao
hijerarhijski organizovane institucije moći, i etosa crkve kao kulturnog
referentnog okvira koji saodređuje način mišljenja, osećanja i ponašanja
pripadnika odgovarajuće verske zajednice, ali i šire društvene zajednice
čiji pripadnici proživljavaju proces
socijalizacije i individualizacije unutar datog kulturnog i civilizacijskog
kruga. Ovaj kolaž ne sadrži ni nagoveštaj evidencije o postojanju moje
naklonosti prema »pojavi da sveštenstvo kao zastupnik neke verske organizacije,
nastoji da na odlučujući način utiče na politički život u društvu, da politički
život organizuje kao ostvarenje verskih vrednosti i načela na način kako ono
(sveštenstvo) to vidi i tumači« (Sociološki
leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982, str. 279). Mada je
predavač metoda sociološkog istraživanja, V. Ilić je prekršio upravo početno
proceduralno pravilo za prikupljanja
iskustvene evidencije koje treba da obezbedi uslove za približavanje idealu
objektivnog naučnog zaključivanja: uzimanje u obzir relevantnih podataka.
Izostavio je, naime, rečenice koje neposredno prethode jednoj od onih
izdvojenih u njegovom kolažu, u kojima između ostaloga ističem: »Svaki pokušaj
ostvarivanja duhovne obnove u smislu ‘ponovne evangelizacije Srba’ posredstvom
prinude fizičkih i ideoloških aparata države, (‘teološke države’ utemeljene na
etičkim vrednostima pravoslavlja*),
predstavljalo bi u stvarnosti negiranje upravo proklamovanih temeljnih
vrednosti pravoslavlja: apsolutne vrednosti slobode izbora svake ličnosti i
uzajamne ljubavi u svesno odabranoj bogočovečanskoj zajednici ličnosti« (str.
105).
Upražnjavajući ovakav
obrazac »dokazivanja« svoje tvrdnje, kolega V. Ilić je pokazao da ili ne
poznaje značenje termina klerikalizam koji koristi da bi kvalifikovao moje
shvatanje, ili nastoji da me politički diskvalifikuje, imajući u vidu da pojam klerikalizma od
svoje pojave ima izrazito negativnu konotaciju kako u naučnim krugovima tako i
u laičkoj javnosti, pa i u mnogim verskim zajednicama. Oba razloga ukazuju na neutemeljenost
predstavljanja ovog teksta kao »izvornog naučnog članka«.
Ne sporim pravo nikome da
pravi spiskove »neprijatelja otvorenog društva« i da se bavi
(dis)kvalifikacijama prema
kriterijumima svojih ideoloških ubeđenja u žaru političke borbe. Mogu da
razumem i materijalnu iznudicu koja dovodi u iskušenje mnoge sociologe da svoju
stručnost (zlo)upotrebe kao veštinu etiketiranja i unovče kod nekog od brojnih
fondova zainteresovanih za unapređivanje »kosmopolitske« bombarderske
demokratije diljem sveta. Sporim, međutim, pravo Redakciji stručnog organa Jugoslovenskog udruženja za sociologiju da
političko etiketiranje, čiji se autor
ne pridržava elementarnih uzusa naučnog istraživanja, promoviše kao »izvorni
naučni članak«. To nanosi štetu naučno-obrazovnoj funkciji koju bi pre svega
naš stručni sociološki časopis morao da vrši.
Predlažem Redakciji da
otvori rubriku koja bi se mogla nazvati »političke (dis)kvalifikacije«, u čijem
okviru bi se mogli objavljivati ovakvi više ili manje zanimljivi pamfleti u
nedostatku »izvornih naučnih članaka«.
S poštovanjem
P.S. Tražim od Redakcije da
u skladu sa dobrim običajima objavi ovaj protest u prvom narednom broju koji
još nije izašao iz štamparije, makar na pozadini neke prazne strane kojih ima u
svakom broju, umesto da to odlaže iz navodno tehničkih razloga čitavih pet
brojeva, kao što mi je to nagovestio Glavni i odgovorni urednik u razgovoru od
16.12.1998.