|
Žolt Lazar Filozofski
fakultet Novi Sad |
Izvorni naučni članak UDK: 061.236.61 Primljeno: 27. 04. 2003. |
Slobodno zidarstvo kao činilac
oblikovanja građanskog društva
Freemasonry as a Factor of
Formation of Civil Society
ABSTRACT The article considers the importance which freemason lodges had in the construction of new political culture in 18th century, on the ground of English political practice and French enlightenment. Attention is also focused on the main reasons why masonry didn't succeeded in holding that direction, that is, why it wasn't more than a simple transmission of aspiration for the creation of political institutions of the civil society.
KEY
WORDS freemasonry
(masonry), enlightenment, civil society, political culture, political institutions.
APSTRAKT U tekstu se razmatra značaj koji su
slobodnozidarske lože u osamnaestom
veku imale u procesu
izgradnje nove političke kulture, a na osnovama spajanja engleske političke
prakse sa idejama francuskog prosvetiteljstva. Pažnja je posvećena i osnovnim
razlozima zbog kojih masonerija nije uspela da održi tu svoju usmerenost,
odnosno da u društvenim promenama bude više od pukog prenosioca težnje za
stvaranjem političkih institucija građanskog društva.
KLJUČNE REČI slobodno zidarstvo (masonerija),
prosvetiteljstvo, građansko društvo, politička kultura, političke institucije.
Polemiku o odnosu masonerije,
prosvetiteljstva i građanskog društva započeo je krajem osamnaestog veka
jezuita Avgustin d'Barel, u svom poznatom pokušaju da francusku
revoluciju objasni zaverom filozofa i slobodnih zidara.[1] Mada je reč o "primitivnom obliku
tumačenja pomoću namera aktera"[2], Barelovo obimno delo Zapisi namenjeni istoriji jakobinizma
skrenulo je pažnju na događaje, procese i ličnosti koje istoriografija već od
Aleksisa de Tokvila nije mogla da zaobiđe. Uprkos tome, uloga masonerije u
širenju prosvetiteljstva i oblikovanju građanskog društva u centar pažnje
dospeće tek krajem pedesetih godina dvadesetog veka, zahvaljujući studijama
Rajnharta Kozeleka i Bernara Feja o masonskim ložama kao činiocima razgradnje
apsolutističke vlasti, odnosno o značaju slobodnog zidarstva u intelektualnoj
revoluciji osamnaestog veka. Doprinos celovitijem sagledavanju problema daće i
Franko Venturi u čuvenim predavanjima o prosvetiteljstvu,[3] kao i Pjer Ševalije svojom kapitalnom
trotomnom istorijom francuskog slobodnog zidarstva. Nakon višegodišnjih
istraživanja po arhivama i bibliotekama velikih loža škotske, engleske,
francuske, holandske i belgijske masonerije, istoričarka Margaret Džejkob će
krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina potvrditi značaj masonskih
loža u procesu pretvaranja prosvetiteljskih ideala u građansku političku
kulturu.
Da bi se razumela
uloga masonerije u širenju prosvetiteljstva i oblikovanju građanskog društva,
najvažnije je razumeti kako su zidarske lože prerasle u neku vrstu indirektnih
građanskih organa vlasti unutar apsolutističke države. Prema Kozeleku, u tom
procesu posebnu funkciju imala je tajnost:
štiteći članove od apsolutističke vlasti, postala je stožer sveopšteg
građanskog okupljanja na kontinentu. Na taj način, masonske lože postaju
socijalni prostor u kojem se pre svega realizuje jedan novi – građanski –
moral, moral koji brzo osvaja javnu sferu kroz prosuđivanje o apsolutističkoj
državi i njenoj politici. Na taj način, tajnost masonerije stvara takav tip
društvenog grupisanja koje prikriva političku poleđinu prosvetiteljstva, uz
istovremeno jačanje samosvesti nove – građanske – elite, koja sebe sve više
posmatra kao potencijalnog nosioca političke moći.[4]
Ipak, uloga masonerije
u tom procesu dugo je neopravdano zanemarivana, pre svega zato što nije uočen
pravi značaj deizma: to je bila nova religioznost po meri razuma, jer se etička
načela za usmeravanje savesti nisu izvodila iz dogme, već iz racionalne
argumentacije. "U svojoj internalizaciji etike i vere
izvedene iz živog društvenog iskustva, nova
religioznost je sakralizovala javnost, isto kao što je i sankcionisala privatnu
autonomiju."[5] 'Sakralizovana javnost i sankcionisana privatnost'
nisu ništa drugo do građansko društvo, koje je zauzelo upražnjeno mesto u
istorijskoj zbilji kada se deistički Bog – sa počasnom titulom 'prauzroka' –
povukao isključivo u domen onostranog. Ali, dok su posetioci pariskih salona i
članovi filozofskih društava na kontinentu mogli samo izdaleka da obožavaju
novu svetinju, građansko društvo je za novu, nezanatsku englesku masoneriju sa
početka osamnaestog veka bilo i konstitutivna stvarnost i model njenog
organizovanja. Ako se imaju u vidu način osnivanja loža i izbora unutar njih,
zaista se može reći da je masonerija 'ustanovljena društvena grupa koja teži da
primenjuje samoupravu kroz izbore i vladavinu većine', a masonska loža 'hram
koji su načinili ljudi da čuvaju konstitucionalnu legalnost svoje skupštine'.[6]
Slobodno zidarstvo je,
šireći se na evropski i severnoamerički kontinent, nesumnjivo bilo činilac u
prenošenju nove političke prakse i u stvaranju nove – političke – javnosti. Ništa manje nego u parlamentu, salonima,
filozofskim i naučnim društvima, i unutar loža se stvarao politički jezik i
izgrađivala politička kultura. U najranijim opisima rada francuskih loža
nalazimo izraze kao što su 'izbori', 'vlada', 'predstavnici', 'pluralizam',
'konsenzus sve braće'... Nema sumnje da "jezik koji se govori u
ustanovljenim organizovanim grupama, koje imaju pravila, rituale i zakletve,
može imati naročitu snagu. Njihov govor je glasniji od govora pojedinca;
slušalac transformiše ono što čuje, ali je i transformisan time. U izvesnom
smislu, tekst postaje kontekst."[7]
Pokazaće se, međutim,
da su se značenja masonske terminologije veoma razlikovala. U Britaniji je to
mogao biti dvorski ili vigovski, zatim jakobitski, pa čak i seoski diskurs.
Sredinom osamnaestog veka u Holandskoj republici isti je bio prepun značenja
nacionalnog i centralističkog, dok je u Pruskoj podrazumevao obožavanje kulta
prosvećenog apsolutiste Fridriha II.[8] U Francuskoj pak, isti izrazi koji su se
čuli u ložama mogli su imati sasvim suprotna društvena i politička značenja –
od monarhističkih i veoma umereno reformatorskih, do republikanskih i
egalitarističkih – a sve u zavisnosti od toga da li su ih koristili aristokrate
ili mladi pariski intelektualci.
Ipak, u vreme početnog
širenja slobodnog zidarstva lože na kontinetnu su bile odraz britanskih loža i
nosile su sa sobom oblike unutrašnje organizacije i uprave, kao i ohrabrenje za
onaj vid društvenog ponašanja koje je razvijeno u političkoj kulturi ostrva.
Već tada su se skupštine loža sazivale putem potpisanih akata, dok sa sastanaka
ostaju zvanični zapisnici koje priprema izabrani zapisničar. Povrh svega,
unutar loža se odlučuje većinskim glasanjem, po principu 'jedan čovek, jedan
glas'. Zbog toga su masonske lože, bar u početku, bile jedan od mnogih kanala
kojima se prenosila nova politička kultura, da bi se ista – na temeljima
konstitucionalizma – postepeno okrenula protiv staleškog društva utemeljenog na
privilegijama.
U sagledavanju odnosa
slobodnog zidarstva i politike u osamnaestom veku, Margaret Džejkob je
zaključila da je pravi značaj masonskih loža bio u tome što su se unutar njih
zahtevi prosvetiteljstva pretvarali u indidvidualno ponašanje: ideali ljudskog
savršenstva među masonima postali su razumnost, društvenost, moralnost i
tolerantnost. Pored toga, učeći da u slobodnoj i argumentovanoj raspravi
formiraju svoje mišljenje, da vode zapisnik i da plaćaju takse, da glasaju i da
uvažavaju rezultate glasanja, masoni su se u ložama privikavali i na nove,
čisto građanske dužnosti i vrline.[9] Sve u svemu, "masonerija je, uprkos
svojoj ekskluzivnosti, tajnosti i predubeđenju koje imamo o njoj, prenosila i
sažimala prosvetiteljstvo, prevodeći celokupan kulturni rečnik svojih članova u
zajedničko iskustvo koje je bilo građansko, a time i političko."[10]
Društveno-istorijska
zbivanja od druge polovine osamnaestog veka pokazala su, međutim, da masonerija
nije bila sposobna da održi tu svoju usmerenost, odnosno da u društvenim
promenama nije mogla biti više od prenosioca težnje za stvaranjem političkih
institucija građanskog društva. Sociološka analiza, zasnovana na relevantnim
istorijskim istraživanjima, pokazuje da je osnovna prepreka tome bila (i
ostala) sama slobodnozidarska organizacija, koja kroz dužnost tolerancije po
verskim i političkim pitanjima relativizuje različita idejna stanovišta i time
onemogućava stvaranje bilo kakve ideologije koja bi bila platforma za društvenu
akciju. Isto tako, moguća društvena promena može da nosi sa sobom i nasilje,
što je nemoralno, pa time i u suprotnosti sa osnovnim idealima spekulativne
masonerije. Zbog toga je bratstvo, uprkos uspešnom širenju izvan Velike
Britanije,[11] već od sredine osamnaestog veka posustalo
u oblikovanju i prenošenju ideala građanskog društva i prakse njegovog
konstituisanja. U zemlji svog nastanka masonerija je sve više postajala neka
vrsta obaveznog kursa moralnog usavršavanja budućih vladara, dok je na
kontinentu taj preobražaj, koji je tek predstojao, iziskivao aktivnosti koje
nisu bile u skladu sa prirodom same organizacije, kao i žrtve na koje njeni
članovi u najvećem broju slučajeva nisu bili spremni.
Okretanju masonerije
od društvenih zbivanja i politike, sa posledicama koje se neće odmah i
neposredno uočiti, doprineće i pojava takozvane škotske masonerije. Naime, slobodno zidarstvo se u Francuskoj od
samog nastanka razvijalo na dva paralelna koloseka: s jedne strane, preko loža
koje su osnivali engleski trgovci i pomorci, a s druge, preko organizacije koju
su ustanovljavale jakobitske izbeglice[12] sa ostrva. Tvorac i ideolog ove druge,
Endrju Majkl Remzi (A. M. Ramsay, 1696-1743), poznatiji kao 'vitez Remzi', u
želji da – iz sasvim razumljivih razloga – izbegne mešanje u politička i verska
pitanja države koja mu je dala pribežište, okrenuo se templarskoj tradiciji i
hrišćanskom misticizmu. Iz činjenice da u Škotskoj nikada nije primenjena
papska bula iz 1312. godine o raspuštanju Reda vitezova hramovnika, Remzi je
zaključio da je ta zemlja domovina tajni koje je taj red, navodno, čuvao. Tako
su legende o gralu, viteškim poduhvatima i drevnim kraljevima iz njegovih loža
istisnule simboliku zidanja novog društva.
Prostor koji je nastao
osekom interesovanja za građansko društvo, posebno unutar 'škotskog' slobodnog
zidarstva, vrlo brzo je zauzela jedna druga, karakteru masonerije mnogo bliža
kulturna pojava – okultizam. Štaviše,
u drugoj polovini osamnaestog veka lože su prednjačile u ponovnom oživljavanju
magije, kabale, alhemije i mistike, kao i u prihvatanju i širenju novih
okultnih učenja.
Navedeni procesi
znatno su izmenili intelektualnu klimu unutar – sada već raznovrsne, šarolike i
ne baš uvek ozbiljne – organizacije. Dok je Monteskje još 1730. bez ustezanja
prihvatio da bude iniciran u jednoj londonskoj loži, vodeći filozofi
prosvetiteljstva to više nisu hteli da učine čak ni u Parizu. Volter je,
istina, 7. aprila 1778. svečano primljen u parisku ložu 'Devet sestara', ali
taj čin stvara samo dodatne razloge za sumnju. Mada se radilo o loži koja je
bila 'briljantan izuzetak francuske masonerije' (Ševalije), ostaje otvoreno
pitanje da li je to zaista bilo voljom filozofa, ili su masoni jednostavno
prisvojili onemoćalog starca, koji je nakon nekoliko nedelja (31. maja) i umro.
Skepsi ima mesta utoliko pre što se zna da je Volter uporno odbijao ne samo da
stupi u organizaciju već i da se na bilo koji način izjašnjava o masoneriji.
Bernar Fej je argumentovano pokazao da iza uspešnog konstituisanja i širenja
slobodnog zidarstva nisu stajali najistaknutiji predstavnici intelektualne
elite, već uticajni ljudi iz njihovog okruženja koji su podržavali njihov rad,
popularisali njihova učenja i istraživanja i koji su, iznad svega, bili
sposobni organizatori.[13]
Okrenuto okultizmu i
misticizmu i zabavljeno pronalaženjem masonskih titula, čija je jedina svrha
bila da se ugađa taštini članova, bratstvo nije ni moglo biti pogodna sredina
za bilo kakav konkretan prosvetiteljski poduhvat. Stoga ne treba da čudi
zaključak Pjera Ševalijea da 'masoni nisu želeli Enciklopediju, niti je ova sačinjena u masonskom duhu'.[14] Od 272 saradnika na projektu samo su
sedamnaestorica identifikovana kao masoni, ali među njima nisu ni Didro, ni
Dalamber.[15] Međutim, ubrzo po objavljivanju Enciklopedije masonerija je pokušala da
je na neki način prisvoji, ili bar da se nametne kao učesnik u projektu. Prvo
se krenulo sa tvrdnjom da je izdavač bio mason, a zatim je pokušano sa štampanjem
Dodatka, ali bez odobrenja Didroa.
Međutim, ispostaviće se da mason Tomas-Pjer Breton nema baš nikakve veze sa Enciklopedijom, osim istog prezimena sa
njenim pravim izdavačem, Andre Bretonom, dok se dodatak Enciklopediji, koji su izdali masoni Robine i Pankuk, sveo na
preštampavanje prve tri sveske.[16]
I najznačajniji
društveni događaj s kraja osamnaestog veka praktično je prošao mimo masonerije
u Francuskoj, što takođe ne treba da čudi. Organizacija koja se dobro uklopila
u stari režim i kojoj su pripadnici buržoazije pristupali zato što im je
imponovao aristokratski ekskluzivizam, nije ni mogla biti sredstvo
revolucionarne promene, a još manje pokretač zbivanja koja su započela jurišom
na Bastilju. Iz dokumenata se vidi da se francuski Veliki orijent još i 1789.
bavi isključivo unutarmasonskim pitanjima, mada je bio daleko najbrojnija
organizacija u kraljevstvu, sa najmanje 30 hiljada članova u 629 loža. Uprkos
tome, u razmatranju uspona i revolucionisanja trećeg staleža u Francuskoj i
dalje se pribegava koncepciji po kojoj je iza građanstva stajao neki središnji
organ, pri čemu je ta uloga najčešće pripisivana slobodnim zidarima. Međutim,
"plemići (su) zauzimali veliki broj mesta u njihovim ložama, tako da ove
ne bi bile u stanju da se založe za stvar Trećeg staleža, a da ne izazovu proteste i rascepe za koje nemamo nijedan primer"[17]. Unutar loža je vladala samo
konvencionalna jednakost, slična onoj u staleškim udruženjima: za razliku od
republikanaca, braća masoni u međusobnom oslovljavanju nisu bila na 'ti'.
Stvarna jednakost koju je nosila Revolucija za pripadnike slobodnozidarskih
loža iz redova aristokratije sigurno je bila gorka.
Posmatrano u celini,
masonerija u Francuskoj je bila potpuno zatečena zbivanjima iz 1789, a njena
početna dezorijentisanost je za vreme jakobinske diktature prerasla u pravo
rasulo. Mada se u periodu direktorijuma polako oporavlja, predstavlja
beznačajnu društvenu organizaciju, što se najbolje vidi iz izveštaja pariske
policije s kraja osamnaestog veka. Zbog toga je Napoleon u prvi mah razmišljao
o potpunom suzbijanju slobodnog zidarstva, ali, videvši u bratstvu mogući
neformalan, a efikasan organ kontrole državnih aparata, ipak je odlučio da ga
revitalizuje i iskoristi.[18] Njegovo patronatstvo nad organizacijom
bilo je znak za državne činovnike da pohrle u lože i da i na taj način iskažu
podršku vladaru.[19]
Usmerenost ka praksi konstituisanja građanskog društva slobodno zidarstvo će zadržati tamo gde, usled nepostojanja brojnog i starog plemićkog sloja, aristokratski ekskluzivizam nije bio društveno preovlađujući uzor za poistovećivanje; zatim tamo gde, zahvaljujući društvenim zbivanjima, okultizam nije uspeo da istisne aktuelnost građanskog obrasca i, na kraju, tamo gde su članstvo činili pripadnici nacionalne buržoazije koja se borila pre svega za svoju nacionalnu državu. Zbog toga masonerije nema u procesima i zbivanjima vezanim za promenu društvenog uređenja unutar postojećih, ali je prisutna u stvaranju nekih novih država. No, ni tada ne treba preuveličavati njen značaj. Mada se u slobodnozidarskim ložama severnoameričkih provincija engleska politička praksa spajala sa idejama francuskog prosvetiteljstva, predlog Deklaracije nezavisnosti, na osnovama Lokove i Rusoove političke teorije, ipak će izraditi jedan ne-mason, virdžinijski advokat Tomas Džeferson.[20] Do preuveličavanja uloge masonerije u konstituisanju Sjedinjenih Američkih Država dolazi zato što se gubi iz vida da je buržoazija severnoameričkih provincija – koja je i činila većinu u masonskim ložama – težila ekonomskom i političkom osamostaljivanju pre svega da bi ostvarila svoje ekonomske interese. Takođe se olako prelazi preko proste činjenice da je verovatno najveći broj učesnika u Ratu za nezavisnost iz redova masonerije bio rukovođen pre svega patriotskim, a ne slobodnozidarskim pobudama. U tom smislu, nećemo pogrešiti ako zaključimo da je proces konstituisanja Sjedinjenih Američkih Država određivao i karakter društvenog delovanja masonerije, a ne obrnuto.
Da li će masonerija zadržati, zanemariti ili odbaciti svoj, u trenutku konstituisanja jasno određen stav prema građanskom društvu, zavisilo je od samih društvenih okolnosti unutar kojih se oblikovala i rasprostirala. Gradeći svoju izuzetnost na okupljanju postojeće društvene elite u jednoj zemlji, slobodno zidarstvo nije moglo da dovede u pitanje ni društveni pokret ni društveni poredak koji je tu elitu stvarao.
Brogan, Hugh: The Penguin History of the United States of
America, Penguin Books, 1985.
Cantor, Norman: The English – A History of Politics and Society
to 1760, Georg Allen and Unwin Ltd., London, 1967.
Chevallier, Pierre: Histoire de la Franc-Maçonnerie française, tome I, Fayard, Paris, 1974, tome II-III, Fayard, Paris, 1993.
Fay,
Bernard: La Franc-maçonnerie et la
Revolution Intellectuelle du XVIIIe Siecle, La Librairie
Française, Paris, 1961.
Fire,
Fransoa: O francuskoj revoluciji,
Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1990.
Gould, Robert F.: A Library of Freemasonry, The John C.
Yorston Publishing Company, London-Philadelphia-Montreal, 1911, vol. I-V.
Habermas, Jirgen: Javno mnenje – Istraživanje u oblasti jedne
kategorije građanskog društva, Kultura, Beograd, 1969.
Hamill, John: The Craft – A History of English Freemasonry,
Crucible, Wellingborough, 1986.
Jacob, Margaret C.: Living the Enlightenment, Oxford
University Press, New York -Oxford, 1991.
Jacob, Margaret C.: "Private Beliefs in Public Temples: The New Religiosity of the Eighteenth Century", Social Research, 1 (1992).
Kozelek, Rajnhart: Kritika i kriza,
Plato, Beograd, 1997.
Lazar, Žolt: Okultizam danas, Novi Sad, 1991.
Lazar; Žolt: Nastanak masonerije, Visio mundi academic press, Novi Sad, 2002.
Lefevr, Žorž i
dr.: Istorija Francuske, knjiga II,
Prosveta, Beograd, 1961.
Lennhoff, Eugen:
Die Freimaurer, Phaidon-Verlag,
Zürich-Leipzig-Wien, 1932.
Parsons, Talcott: Društva, August Cesarec, Zagreb, 1991.
Prelog, Milan: Istorija slobodnog zidarstva, Zagreb,
1929.
Roberts, J(ohn) M.: The Mythology of the Secret Societies,
Secker & Warburg, London, 1972.
The Constitutions of the Free-Masons, London, 1723.
Venturi, Franco: Utopia and Reform in the Enlightenment, Cambridge University Press,
Cambridge, 1971.
[1] A. de Barruel: Mémoires pour
servir a l'Histoire de Jacobinisme, tome I-IV, 1797.
[2] Fransoa Fire: O francuskoj revoluciji, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1990, str. 178. O značaju Barelovog dela za oblikovanje moderne teorije zavere vidi - J. M. Roberts: The Mythology of the Secret Societies, Secker & Warburg, London, 1972.
[3] Franco Venturi: Utopia and Reform in the Enlightenment, Cambridge University Press, Cambridge, 1971.
[4] Vidi - Rajnhart Kozelek: Kritika i kriza, Plato, Beograd, 1997.
[5] Margaret C. Jacob: "Private Beliefs in Public Temples: The New Religiosity of the Eighteenth Century"; Social Research, 1 (1992), str. 64, naglasio Ž. L.
[6] Isto, str. 79-80.
[7] Margaret C. Jacob: Living the Enlightenment, Oxford University Press, New York-Oxford, 1991, str. 12.
[8] O značajnim vezama slobodnog zidarstva i prosvetiteljstva u
nemačkim zemljama vidi – Eugen Lennhoff: Die
Freimaurer, Phaidon-Verlag, Zürich-Leipzig-Wien, 1932.
[9] "Najčudesniji kvalitet masona je da
je građanin", ostalo je zabeleženo sa jednog masonskog sastanka s kraja
osamnaestog veka u zapisniku koji se čuva u biblioteci Velike lože Holandije u
Hagu.
[10] M. Jacob: Living the Enlightenment, str. 224.
[11] Prve dve lože izvan Velike Britanije osnovane su na Gibraltaru 1728. i u Kalkuti 1729. godine, a od 1730. ima ih i u severnoameričkim provincijama Nju Jork, Nju Džersi i Pensilvanija. Za spekulativnu masoneriju na evropskom kontinentu zna se od tridesetih godina osamnaestog veka i to prvo u zemljama bližim Velikoj Britaniji – u Francuskoj, Holandiji, Belgiji i Nemačkoj. Do kraja veka masonerija se proširila na skoro ceo kontinent, a početkom i prvom polovinom devetnaestog veka javlja se i u Africi, Južnoj Americi i Australiji.
[12] Jakobiti - pristalice škotske dinastije Stjuart. Posle svrgavanja Džejmsa II (1688.) u više navrata su, čak i otvorenom pobunom (1690, 1715. i 1745. godine), pokušavali da vrate Stjuarte na engleski, odnosno britanski presto.
[13] Bernard Fay: La Franc-maçonnerie et la Revolution Intellectuelle du XVIIIe Siecle, La Librairie Francaise, Paris, 1961.
[14] Pierre Chevallier: Histoire de la Franc-Maçonnerie française, Fayard, Paris, 1974, tome I, str. 270.
[15] Naravno, ni ta sedamnaestorica nisu učestvovala kao masoni, već kao stručnjaci za pojedina pitanja (vidi - isto, str. 267-272).
[16] Istini za volju, treba reći da je to urađeno pod veoma nepovoljnim okolnostima, kada se za štampanje i distribuciju Enciklopedije završavalo u Bastilji.
[17] Žorž Lefevr i dr.: Istorija Francuske, Prosveta, Beograd, 1961, knj. II, str. 34, naglasio Ž. L. "Američki uticaj i imena Vašingtona, Franklina i Lafajeta daju novim idejama neuporedivu draž; taj uticaj i ta imena prodiru sve dublje zahvaljujući brošurama i usmenoj propagandi koja se sama od sebe razvijala po salonima, u akademijama i raznim društvima, čiji broj neprestano raste: prosvetna društva, kao što je Muzej, dobrotvorna ili čak politička, kao što su klubovi ili Društvo prijatelja Crnaca, slobodnozidarske lože u kojima se sveštenici i velikaši udružuju s građanima u zajedničkoj želji da stresu u najmanju ruku 'fanatizam' i 'tiraniju'. – Ali se ne treba zavaravati u pogledu snage tog pokreta. Najveći broj plemića je neprijateljski raspoložen prema jednakosti prava; sveštenici opet prema verskoj slobodi. Katolička crkva i apsolutna vlast imaju mnogobrojne branioce, koji nisu naročito daroviti, ali se ipak mnogo čitaju u građanskim redovima" (isto, str. 19).
[18] Treba reći da je takvoj odluci doprinela i sama masonerija u Francuskoj, koja se, nakon proglašenja konzulata (krajem 1799), brzo sabrala i ujedinila.
[19] "Napoleon je držao pod svojom rukom i slobodne zidare, čiji je veliki majstor postao njegov brat Žozef. Godine 1814. bilo je u Francuskoj na hiljadu njihovih loža; njima su pripadali mnogi visoki činovnici i vojna lica, kako u Francuskoj tako u vazalnim državama, te se stoga slobodno zidarstvo smatralo svuda kao jedan od stubova Napoleonovog poretka" (Ž. Lefevr: isto, knj. II, str. 188).
[20] Vidi - Hugh Brogan: The Penguin History of the United States of America, Penguin Books, 1985, str. 179-183.