Boro Drašković

FABIJAN ŠOVAGOVIĆ: POTAJNO LICE

 

Primećeno je da glumci najčešće svet napuštaju leti, van pozorišne sezone: shaw must go on. Fabijan Šovagović je preminuo na razmeđi dva veka. Pred svoj rođendan, da bi pojačao simboliku čina, kao što je nastojao u svojoj zavodljivoj igri. Uzemljen na pozornici, kao mitski heroj kome snagu daje dodir sa rodnim tlom, usamljen u odlasku. Kad rasni glumac premine, iza sebe ostavi prazninu: s njim odlaze svi likovi koje je igrao, kao i oni koje nije dospeo da odigra, a došli bi na red. Poslednja, velika transformacija glumca: prikazivač odnosi sve svoje sa sobom.

Dok pohvalu glumcu izgovaram na komemoraciji u Kinoteci, sećam se izrazitog Šovagovićevog lika (i njega uvrštavamo u „kostimske glave”): profil sa cezarskog zlatnika ili slavonski seljak, hercegovački duvanar, Sudac iz Zalameja, lik iz Majstora i Margarite... Vidim trzaj ovčarske žile: magični predmet kao produžetak tela u Đuki Begoviću – telo-bič; njegov glas koji čujem ne dolazi samo iz kazališta, nego i iz pozorišta, dejstvo ne proizlazi samo iz reči nego i iz tela, i sad, kad je u poslednjoj transformaciji, ne više živ, prisećam se kako je i o toj glumačkoj osobenosti mislio, nikad spokojan u potrazi.

Kao i sve druge aspekte glume, i probleme glumačke transformacije Šovagović je, pismeno i usmeno, razmatrao na sebi svojstven način. Najpre sve proverivši na pozornici ili pred kamerom. „Kazališno pojednostavljeno, glumac transformacije bio bi onaj koji obdaruje svoju glumu nizom mogućih transformacija, preobrazbi, preinaka svog vlastitog lica i tijela u druga lica, u lica na sceni. To je, dakako, oznaka za svakog glumca, to je zapravo, oznaka i moć koju bismo mogli pripisati glumi uopće, jer se svako glumljeno lice dobiva, na neki način, preobrazbom, prijetvorom, obratom i preobražajem. Tek, meni se čini, neki se glumci tom vrlinom svojom koriste manje, neki više.” Šovagović upozorava da je moć transformacije tek jedan od „jezika” glume, nikako nije konačno merilo talenta, premda se veliki primeri preobražaja nalaze u malom broju glumaca: svakako „hudožestvenici”, pa Pol Muni, Alek Ginis, Lorens Olivije...

Šovagović svoju ulogu obrađuje kao vrt, stolarija mu je druga umetnost po vokaciji (sam sebi je izdeljao stolicu, možda i kovčeg), sudbina mu je podjednako u alatu, u zemlji, na pozornici. Stvaran, nervozan, istinit. Ne može a da ne razmatra opasnosti bezostatnog prenošenja metoda u telo. „Pretvorivši jezik u izraz, usavršivši ga u glavnim ljudima, škola je došla do stila, a njegovim rođenjem ubila samu sebe, jer savršenstvo stila jest njegova smrt. Međutim, nema te nove generacije koja će s istim metodom lijepiti na svoj organizam jedan jezik, jer je izraz uvijek i pronalaženje novih nepoznatih jezika, osobitosti i moći, koje su uvijek iznova, različite. Fizički tok života ih mijenja.”

Šovagović zapaža ograničenje metoda. „Savršeni glumci transformacije kao da su savršeno nemoćni u svojem vlastitom licu. neki ga dosežu, vraćaju mu se, neki jednostavno ne mogu. Oni bi, doslovce, bili negatori vlastitog lica. Za njih postoji ono koje su svaki put na nov način izmislili, u koje su se preselili, dobili ga transformacijom, pomoću kojeg se izražavaju. Kao da im je vlastita persona zakržljala, oni su sami okljaštreni. Kao da mogu govoriti samo iz onog tamo iznova izmišljenog organizma i njegova lica. Iz njega ne mogu u svoje lice, a dobili su ga svojim licem.”

I sada naš glumac otkriva tajnovitu sintagmu koju smo uzeli u naslov, a ja ga vidim kako menjajući izraze, istovremeno u stvarnosti i na ekranu, goni konje kroz polje duvana (Duvanski put). „Ono, svoje lice, pokriveno je, ono 'potajno djeluje'. Iz ovoga, koje je javno, oni ne mogu u ono potajno. Ne otkrivaju to potajno lice, pa su zato, čini nam se, različiti. Dok potajne njegove crte traju nevidljivo, samozatajno, neprimetljivo. Oni su paradoks onim drugim koji pak samo potajnim licem mogu djelovati. Ovi drugi, isključivo svoji, uvijek isti, u metodu također ne mogu zaviriti, ne mogu ući.” Pa, upućujući da je i ova podela kao i svaka druga u glumi, uslovna, navodi predstavnike „potajnog lica”: Spenser Trejsi, Hemfri Bogart, Ana Manjani... „Ovi 'jedini karakteri' nisu nikad pasli po bilo kojim vanjskim mijenama svoga potajnog lica; bili su upravo to i jedino lice, potajno lice na ekranu, bez ikakve promjene, na neki način 'uvijek isti'. Nikad čak ni maske, nikad promjene glasa, žmirkanja, nikad nekog gega izvan njihovog tromog ili živog tijela. Uvijek karakterni glumci sebe samih, prepoznatljivi po staroj glavi, istom načinu hodanja, govora ili vikanja...” Kostimograf ih odene u drugi kostim, pa s njim menjaju status, zanimanje, biografiju... „Oni gospodare svojim situacijama, a da u svakoj od novih situacija uvijek vidimo isto, njihovo, lice, očekujući od tog istog lica novu snalažljivost u dramskoj situaciji. Rješenje očekujemo od lica poznatog odranije. Ta poznatost nama je već neka garancija na koji način će neka buduća situacija biti upokorena, riješena, kako dramatična. Isto lice u bezbroj situacija. Nikakva nužda vanjske promjene radi nove situacije.”

I kao što su glumci transformacije stalno u „novoj viziji svoga tijela i lica” ovi drugi crpu snagu u misteriji potajnog lica. „Odgovor je u snazi njihove osobenosti, u bremenitosti govora njihova potajnog lica. Ta osobenost tolika je i toliko bogata da joj je nemoguće neprestano 'ponavljanje'. Ponavljanje za bogatu osobu također je 'govor' i  'jezik', to nije manir i nije dosada. Ta lica ne mogu sebe prekrivati, kamuflirati, jer tada, vjerovatno, ne bi ništa govorila. Ukrali bi im jedini, ali snažni, 'jezik', 'govor'. Svaka nova situacija bilježi promjene na tim licima, ali se ona prema njima okreće. To su lica koja govore sebe u različitim karakterima. Oni dakle podvrgavaju karaktere sebi i kao da govore: evo, tako se ponašam ja u situaciji mog karaktera. Ja, to je taj karakter, jedini i isključivi.”

Šovagović veruje da je mašta u oba slučaja presudna: „... Seže do fantastičnoga, apsolutno uvjerljivoga. Kažemo tada da smo dobili opet novo lice staroga glumca. Ta nova lica na svoj način upokoravaju situacije. Situacije prema kojima se mijenjaju, prilagođuju, upokoravajući ih. Koliko god oni drugi, s 'istim licem', mogu upokoravati bezbroj različitih situacija, ovi prvi umiju izmisliti bezbroj svojih lica za nove situacije. Snaga je, dakle, podjednaka, iako se kreće obrnutim putovima.”

Postoje, po njemu, i glumačke mogućnosti koje prevazilaze sve metode, pa tako „postižu neke dvostrukosti govora i jezika iz predloška vlastitog lica”. Začudni dvostruki govor: fizički isto, ali govorna radnja u stalnoj „transformaciji”.  

Mislim da je Šovagović težio tom postupku: visoka disciplina, – živeti „dvostruki, trostruki život”. Činilo mi se da sam ga razumeo u Duvanskom putu: maska je duvansko polje. Ali, njegova igra se neprestano komplikuje. Biće da je težio onoj „naročitoj transformaciji”: „mogućnosti da se bude dvaput prisutan, dvaput odsutan istodobno”. To je pitanje radoznalosti i dara: da se ispitaju sve mogućnosti. Sećam se novosadske rasprave u kojoj smo zajedno učestvovali. Šovagović je uvek poseban: Napad i odbrana teatra. Proizvodni proces u glumčevom telu. Težnja jednog čoveka da se približi drugom čoveku, od dve usamljenosti da se stvori podnošljiva celina. Pozorište kao dragovoljno, ali okrutno zajedništvo: samo daroviti, nikako slepi i kljasti. Tako je govorio Šovagović. Neočekivano, izrazito i snažno, kako je i igrao. Prepoznavao je različite vrste koncentracije, otkrivajući kroz njih majstorstvo; bezbroj preobražaja.

I poslednja transformacija, potajno lice u potajnoj masci, u toj velikoj tajni da su sve odigrane (i neodigrane) uloge čoveka-glumca.

 

Boro DRAŠKOVIĆ