Mihailo Zečević

Vrijeme zla

Novo čitanje romana “Hajka” Mihaila Lalića

... Tek tada je otpočela prava hajka... Ljudi se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona glavna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena.

Prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje, pljačka i ubijanje, pod uslovom da se vrše u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubjeđenja.

Ivo Andrić: Na Drini ćuprija

Skoro čitavo književno djelo Mihaila Lalića posvećeno je upravo vremenu kada se zvijer u čovjeku nije mogla ali nije ni željela skriti. A takvi trenuci u istoriji čovječanstva skoro pravilno da se ponavljaju, oni kao da su pratili i život samog pisca. Rođen je daleke 1914. godine, u selu Trepča kod Andrijevice, na početku najvećeg oružanog sukoba koji je svijet do tada vidio. U sljedećem, još strašnijem i većem ratu, Lalić je od prvog dana ustanka borac sa puškom u ruci. Smrt ga je stigla 1994. godine, tek nakon što je vidio ponovno buđenje zvijeri rata u Jugoslaviji.

Prva sačuvana Lalićeva ostvarenja su tri pripovijetke, objavljene u periodu od 1934. do početka rata 1941. godine, i nešto pjesama koje su napisane za vrijeme studiranja u Beogradu. Lalić se u tom gradu prvi put susreo i sa komunističkom idejom, koju je prihvatio i ostao joj vjeran sve do svoje smrti. Zbog svoje angažovanosti više puta je uhapšen od strane policijskog režima Kraljevine SHS.

Nakon aprilskog sloma pisac preživljava pravu odiseju. Od prvog dana ustanka Lalić je među partizanima. Godinu dana kasnije hvataju ga četnici i predaju Italijanima. Slijede zatim, po zlu poznati kolašinski zatvor, pa deportacija u zarobljenički logor u Grčkoj.

U ljeto 1943. godine uspijeva da pobjegne iz zarobljeništva i priključuje se grčkom pokretu otpora. Godinu dana kasnije dolazi na Cetinje, ostavlja pušku i laća se pera. Neko vrijeme radi kao novinar u redakciji “Pobjede”, da bi 1946. prešao u Beograd. Tada nastaje i velika prekretnica u njegovom životu. Počinje ozbiljenije da se bavi književnim radom i već dvije godine kasnije iz štampe izlaze knjige prvijenci: zbirka pjesama “Staze slobode” i “Izvidnice”-zbirka pripovijedaka. Prvi roman, takođe, nije trebalo duže čekati-”Svadba” je objavljena 18 mjeseci kasnije. Lalić je bio veoma plodan pisac, njegov književni opus čine još romani: “Zlo proljeće”, “Lelejska gora”, “Hajka”, “Raskid”, “Pramen tame” i “Ratna sreća”. Prva četiri romana su napisana i objavljena u periodu od desetak godina. No, veliki i afirmisani romansijer nije prestao da bude ni pripovjedač. Pored zbirke “Izvidnica”, štampao je još tri knjige pripovijedaka: “Prvi snijeg”, “Na mjesečini” i “Posljednje brdo”.

Lalić se veoma brzo afirmisao kao pisac, no on se ne odriče ni žanra u kojem se potvrdio kao novinar. Objavio je više knjiga putopisa i reportaža koje se nalaze na granici između književnosti i novinarstva. Kvalitet njegovog djela veoma brzo je našao put do čitalaca, ali i do književnih kritičara. Prvu nagradu dodjeljuje Udruženje književnika Srbije, za skraćenu verziju romana “Lelejska gora”, a najvažnije priznanje koje je dobio je “Njegoševa nagrada” dodijeljena za roman “Hajka”. Dobitnik je i nagrade “AVNOJ”, i “13-to julske”. Bio je redovni član SANU, a od 1974. i Crnogorske Akademije. Posljednja objavljena djela ovog autora su “Tamara” i “Prutom po vodi”.

Mihailo Lalić se afirmisao već sa romanom “Svadba”, slava je, međutim, stigla tek sa drugom verzijom “Lelejske gore” i sa romanom “Hajka”. Mnogi su skloni da upravo ova dva djela proglase najboljim romanesknim ostvarenjima i uopšte književnim vrhuncima Lalićevog artističkog opusa. Razlika između ova dva romana je ogromna. Ne osporavajući zbilja istinske vrijednosti “Lelejske gore” mora se priznati da je “Hajka” ipak kvalitativni korak naprijed, umjetnička sinteza svih prethodnih književnih pokušaja istog autora, ali i modernističkih profilisano djelo koje svojom strukturom odskače od onoga što je bilo kod nas napisao.

“Hajka” je široka i mračna epska priča, započeta dosta sporo, koja se polako transformiše, kako radnja odmiče, u poetsku klisuru što pjeni razgolićenom emocijom i tradicionalnim logosom. Bilo je zamjerki od pojedinih kritičara da je upravo to jedna od mana ovog djela. Takav tok romana, Lalić nije proveo ni u jednom drugom svom ostvarenju, naime, skoro više od trećine romana zahvata široki uvod prepun svojevrsnih ispovijesti zaogrnutih i uobličenih u formi retrospekcije. Uvodna priča o Pašku Popoviću još više nameće utisak o svojevrsnoj statičnosti naracije. Djelo je izuzetno složena književna građevina, tako da preko stotinu strana knjige na početku nije samo puko gomilanje statične građe, već uvod koji je “progutao” sve ostale djelove romana. Ukoliko se može govoriti o suštinskoj poruci djela to je, u svakom slučaju, modalitet čovjekovog ostvarenja, odnosno stranputice koje stoje pred čovjekom i koje vode iz jednog humanog, racionalnog stanja svijesti ka podsvjesnim, atavističkim nagonima i sadržajima ljudskog uma. Svaki čovjek, bez obzira što se ostvaruje u zajednici sa drugim ljudima, ima različito iskustvo koje ga čini manje ili više drugačijim od ostalih. Samo rijetki uspijevaju da bez lutanja krenu pravim putem. “Hajka” je zamišljena da podražava sam život, njegovu složenost, kako brojnošću likova tako i bezbrojnim načinima ljudskog (ne)ostvarenja. Nije jednako iskustvo jednog hladnog racionaliste kao što je Bajo Baničić i životnog bremena sirotana Vida Barkadžije. Svi junaci “Hajke” iako u romanu povezani pogotovo neraskidivim vezama ne pripadaju istoj umjetničkoj stvarnosti. Svaki lik je posebno motivisan i usmjeren kao ni jedan drugi bez obzira kojoj od strana pripada. Lalić je tu odstupio od jedne, može se slobodno reći, bolesti komunističkog pisca. U ratu i revoluciji izbor vlastite strane nije uvijek slobodan, na jednu ili drugu stiže se i zbog ideala ali mnogo češće i zbog mnogih drugih razloga, koji sa proklamovanim ciljevima često znaju da budu u koliziji.

Baja Baničića recimo u borbu odvodi ideal o srećnoj i bogatoj zemlji u kojoj će svi živjeti u blagostanju. Prvo treba uništiti neman neznanja i gladi koje vlada među ljudima. Magistarska studija koju je uradio je samo jedan korak u toj borbi, intelektualni obračun. Kada se pokaže da je on nedovoljan ovaj junak se odlučuje i na borbu oružjem. Dušana Zaćanina je u partizane odvela neodržana riječ njegovog brata, a Todora Stavora u četnike, i u izdaju izbor Dušana Zaćanina. Vido Barkadžija je vodio svoj mali, privatni, tihi rat sa bogatim susjedima. Neprimjetno oni su nošeni nekom inercijom zauzeli suprotne strane i u pravom sukobu. Moma Magića je potraga za avanturama i vlastitim dokazivanjem odvela i među komuniste. Ivan Vidrić je čovjek koji je čitav svoj vijek podredio idealu pravednog društva. Revolucija je za njega jedini put kojim može da pođe, a njegova žena gleda samo da ostane sa njim do samog kraja.

“Hajka” je u poslijeratnoj književnosti možda roman sa najviše likova, a sigurno i jedini gdje je svaki od njih podjednako važan za shvatanje poruke djela. U njemu su razvijene četiri grupe dijametralno različitih likova, od kojih je samo partizanska na strani pravde. Ostale tri grupe likova su podređene djelovanju zlih sila i namijenjena im je uloga egzekutora. “Hajka” je još u projektu izgledala monumentalno veliki poduhvat. Zato ni preko trideset likova, koje Lalić uvodi na početku romana, nijesu stilski i umjetnički suvišni. Njihova brojnost je razlog zašto je uvodni dio romana epski širok. Kasnije tokom djela da je to urađeno dramski efekat na kojem umjetnik insistira bio bi mnogo manji i razvodnjeniji. U kasnijoj radnji i određenom postupku pojedinog lika tačno se može prepoznati ovaj impuls sa početka romana. Mnogi kritičari bili su, ipak, skloni da “Hajku” vide samo kao dio velike trilogije o Ladu Tajoviću.

Činjenica je da Lalić ovaj lik uspješno gradi u tri romana: prije “Hajke” Lada sretamo prvo u romanu “Zlo proljeće”, a zatim i u romanu “Lelejska gora”. Međutim, ovaj lik uopšte nije privilegovan u odnosu na ostale junake. Čak nije nosilac ni vrhovnih načela bilo borca, bilo idejno-filozofskih pogleda na svijet vođe, ali zato Lalić ne dozvoljava da takav, umjetnički se već pokazao izuzetno zahvalan i mnogoznačen, lik prestane da postoji. Lado je ostao “neranjiv i besmrtan” i u “Hajki.”

Negdje u brdima istočne Crne Gore, u proljeće 1943. godine, sprema se velika potjera za sakrivenim partizanima. Hajku organizuju četnici, po nalogu italijanske okupacione vlasti. Istog gospodara služe i muslimanske milicijske jedinice, koje se u potjeru uključuju prije da sačuvaju svoja sela nego li iz želje da uhvate partizane. Ovako konfrontirane grupacije nijesu monolitne, svaki lik je okrenut samom sebi, tačnije zaokupljen je ličnim konfliktom, u sukobu je najčešće sa okolinom, to jest tihim neslaganjem sa svojim saborcima. Konfrotacija postoji i između četnika i muslimana, možda starija i žešća nego između partizana i četnika. Tu je i stalni sukob okupacione vlasti sa domorodačkim življem. U osnovi svega stoji nerazumijevanje, nesposobnost da se pronikne u svijest one druge strane. Misao pravde koju zastupaju komunisti, dakle socijalistička misao, jedina je u stanju da se probije među sve četiri grupe. Razumije je i major Fijori i stari Elmaz Šama, istina jedan je tumači u skladu sa tradicijom zapadnog evropejstva, a drugi mistično-orijentalistički.

Postavlja se pitanje zašto baš rat, revolucije, i zašto Crna Gora? Odgovor je dosta jednostavan, prvo: revolucija i rat, jer u takvim trenucima ljudske povijesti svaka pa i najmanja slabost, konfrontacija i konflikt, kako u samom čovjeku tako i sa drugim ljudima, kulminira do krajnjih granica. “Hajka” je upravo priča o intelektualnim i emociolanim vrhuncima, krajnjim stanjima svijesti. To je priča o sukobima čovjeka sa čovjekom, čovjeka sa samim sobom, i na kraju sa istorijom, sa prirodom u njenoj istorijskoj, vremenskoj dimenziji i prirodom kao prostorom u kojem je čovjek osuđen da živi i da trpi.

Crna Gora zato što je bila i ostala simbolom ljudi, humanizma, junaštva kao vrhovnog etičkog i estetičkog načela. Više vjekova tokom istorije u toj i takvoj Crnoj Gori postojao je samo jedan način da se dosegne mjesto u vremenu a ne u prostoru, kako to slikovito objašnjava stari Elmaz Šaman. Takođe je postojao i samo jedan način da se umre, sve ostalo nijesu bile smrti nego crne pogibije. Smrt je važila samo ukoliko je obraz bio čist-neokaljan ni strastima, ni kukavičlukom, niti bilo čim što je nedostojno junaka. A junaštvo kao takvo, izdvojeno od sakodnevnog značenja, nije bilo samo činjenje već i govorenje, pa i ćutanje. U jednom takvom sistemu vrijednosti Lalić se savršeno snalazio, jer i sam je odrastao u sredini koja je kao starozavjetni dar čuvala čojstvo i junaštvo, dvije podjednako važne emanacije istog načela. Crna Gora je medij gdje je smještena radnja svih Lalićevih romana. Samim tim dominantna su i obilježja tog prostora u književno-umjetničkom i činjeničnom, faktografskom sloju djela. A stari sistem vrijednosti, pa epska crta Hajke, gdje su možda posljednji put u 20. vijeku progovorila viteška crnogorska načela, nije poređenjem sa modernim shvatanjem ostvarenja čovjeka, sa egzistencijalizmom i komuni-humanizmom, degradiran i bačen na smetlište istorije. Stara vrijednost samo je iznova potvrđena. Lalić ni u jednom svom djelu nije dubius consili (onaj koji sumnja) kada je u pitanju crnogorska junačka, etička tradicija. U romanu o kojem je riječ pisac se potrudio da pođe korak dalje, da čak i afirmiše tu i takvu tradiciju. “Lalić je jednom prilikom izjavio da su njegove ličnosti, kao psihološke strukture, ne samo bliske ličnostima Njegoševog djela, već da su se ličnosti koje je on u svom djelu predstavio psihološki formirale pod uticajem Njegoševog djela”.

Junaštvo je, dakle, vrhovni princip, ali princip koji podjednako gospodari i dobrom i zlom. Junašto je piće duhovno “kojima se pjane pokoljenja” ali i “car zla svakojega” u jednom višem filozofskom značenju. O junaštvu govori i stari Dušan Zaćanin u fragmentu stravičnom po činjenju ljudi ljudima, u trenucima kada je već svjestan da smrt dolazi po njega sigurno. Njegov odgovor na konstataciju da niko nema pravo da nekog natjera da nešto učini, malo da parafraziramo, bitan je za cjelokupno razumijevanje djela. Čovjek je, kaže Zaćanin, već postupcima prijašnjih već davno prošlih generacija predodređen da neke stvari mora u svom životu da učini. “Prije nas su bili Bajo Pivljanin i Stojan Janković i guslari što su o njima pjevali da nas na ovo nagovore. Pa vladike sa Cetinja i Karađorđe, pa Miljan Vukov i Marko Miljanov”. Pjesmi i junaštvu teži jedan vuk u ljudskoj koži, čovjek koji je sve samo ne vojnik dobra-Filip Bekić. Međutim, koliko god da ovaj junak teži da bude i gospodar ljudima kojim je okružen on shvata da može da ispadne i smiješan i ponižen. Njega je više strah od pjesme da ga ne predstavi kao izdajicu, nego od smrti.

I ne samo za lik Filipa Bekića, već i za niz drugih karakteristično je specifično osjećanje istorije. To osjećanje moglo bi se definisati kao svijest čovjeka da on ne živi u prostoru već i u vremenu, i to ne od jednog trenutka do drugog, i ne samo od momenta rođenja do momenta smrti. Smrt nije konačna negacija čovjeka i njegovog djela. Prestanak postojanja čovjeka u prostoru ne znači i prestanak postojanja u vremenu. Posredstvom uspomena, predanja i poezije čovjek nastavlja da živi u sredini u kojoj je proživio svoj vijek. Ponekad dobije više prostora nakon smrti, stekne više slave nego što je uživao za života. Ono što će predanje, naročito preko poezije, reći o čovjeku, pravi je sud o njemu, sud za koji se čovjek bori za vrijeme života. Čovjekovo djelo, međutim, za razliku od njegovog postojanja traje isključivo do trenutka smrti. Tek kad je čovjek mrtav može se izreći konačan sud o njemu. Ali trenutak smrti može ponekad da bude i trenutak afirmacije, tako smrt postaje, pogotovo ukoliko nije prirodna, posljednja odrednica cjelokupnog čovjekovog života. “Račune za svoja djela čovek polaže ne samo pred živim ljudima, već i pred onima koji će tek živeti, a i pred onima koji su nekada živeli, jer trebalo je da oni budu, oni najbolji među mrtvima, prava mera njegovog života”.

Upravo iz takvog osjećanja istorije proizilazi i svijest o junaštvu kao ne samo fizičkom činu već i filozofskom-moralnoj kategoriji.

Hajka je djelo karakteristično po velikom broju likova. Lalić je u ovom romanu gotovo podjednako ravnopravno razvio portrete preko 30 junaka.

Kada se kaže podjednako misli se prije svega na specifičan umjetnički postupak koji je pisac proveo u njihovom građenju. Svakih nekoliko stranica sretamo se sa novim licem. Lalić ga ocrta u nekoliko sočnih pripovjedačkih linija i objasni kroz nekoliko izabranih događaja, pa ga napusti i pređe na drugog junaka, ne manje interesantnog i bitnog.

San kao fantazmagorični doživljaj je dominantan u tom približavanju i portretisanju lika. Dobar dio romana, gotovo čitava prva polovina je na izvjestan način presanjana istorija čovjeka. Slično kao snom pisac se obilato poslužio, kao umjetničkim sredstvom i izrazom, i halucinantnim stanjima. Svaki lik u romanu “Hajka” u jednom trenutku dospijeva u psihodjeličnu situaciju. Obično su to posljednji momenti života ili oni koje sam junak doživljava kao neminovan kraj iz kojeg nema izlaska.

Likovi u romanu češće djeluju intuitivno, nagonski, a obično u najodsudnijim prilikama. Itelektualna, makrokosmička obrada teme u romanu, ipak ne da nije rijetka već je provedena virtuozno kroz cijeli organizam djela. Hajka je agonično bjekstvo i bijesna potjera. Čitavi nizovi likova gurnuti piščevim perom u kovitlac hajke ne mogu prezentovati intelektualnistički, filozofski sloj djela. Njihove mentalne strukture tako su ukomponovane da nijesu u stanju da razložno objasne situaciju u kojoj se nalaze. Da napravimo jednu malu digresiju i iznesemo i jedno dosta zastupano mišljenje. Lalić je veliku grupu partizanskih likova podijelio na dva dijela zato jer je jednoj bila namijenjena uloga žrtve (Vidrić, Baničić, Zaćanin...), a drugoj filozofsko-idejna afirmacija partizanske borbe. Ova druga grupa, međutim, gotovo da je marginalizovana. Možda je to jedan od malobrojnih umjetničkih previda u djelu. Većina kritičara je problem vidjela u dosta zastupanom mišljenju da je Lalić više pripovijedač dugog daha nego pravi romansijer. Ovo je tvrđenje ipak dosta neutemeljeno i neprihvatljivo.

Mihailo Lalić se odlučio za drugi, bolji, umjetnički daleko efektniji postupak. Najbolji tumači prilika koje opisuje ovaj roman su upravo likovi upregnuti u beskrajni poredak zla. Oni su na onoj strani čiji je cilj uništenje partizanskih ilegalaca, zemuničara. Takvi junaci iako uključeni u veliki lov na čovjeka, na neki način, direktno ne uzimaju učešća u surovom sukobu. Više su u poziciji posmatrača, klasičnog filozofsko-intelektualnog spektatora djela i postupaka drugih likova u romanu. Za razliku od klasičnog romana ovi junaci su preuzeli dosta od nekadašnje pozicije sveprisutnog i sveznajućeg pripovjedača... Makrokosmičke kopče u romanu bile bi i rijetke i preslabe da ulogu pripovijedača na momente ne preuzimaju ova tri naročito građena lica. A to su likovi Paška Popovića, Elmaza Šamana i italijanskog majora Fjorija.

Lalić je pošao od jedne andrićevski sagledane situacije, naime, pretpostavio je da je momenat o kome će pisati i prostorno i vremenski podudaran sa onim što bi se moglo nazvati sudarom tri različite kulture, religije i civilizacije. Ova tri junaka su ujedno i tri reprezenta svojih svjetova. Karakteristično za njih je da iako djeluju kao pozitivci djeluju anahrono. Lalić se preko njih obračunao sa starim sistemima vrijednosti koji iako su imali dosta dobrog na zaslužuju da ostanu u novom dobu.

Roman “Hajka” počinje sa Paškom Popovićem i njegovim lutanjem uz obale Lima. To je više potraga, istina bezuspješna, za mirom, traganje za načinima da se zlo, koje postoji među ljudima, savlada i uništi. Međutim, i sam Paško uviđa da je to nemoguće. Njegovo znanje, koje duguje parčićima tuđih studija i najvišim dijelom religijskoj literaturi, ne nudi mogućnost da se zlo savlada. Moguća je jedino realna pretpostavka, svojevrsno predskazivanje zlih događaja. Ta svojevrsna statistika zla toliko zaokuplja ovog junaka da on gubi, polako ali sigurno, svaku vezu sa stvarnošću. Njegova tabela zlih dana skoro da se poklapa sa ukupnom dužinom kalendarske godine. Zlo, ranije skoncentrisano samo na određena mjesta, širi se i pokušava da proguta čitavu planetu. Paško, lik koji predstavlja onu staru hrišćansko-pravoslavnu sredinu, naivno poštenu i neiskrivljenu, učenu da se jedino trpljenjem može nešto postići, bezuspješno kopa po ostacima sjećanja i starih crkvenih knjiga. Kraj svog svijeta doživljava kao povratak biblijskih vremena, a dolazak novog kao davno najavljivani smak svijeta. Njegov doživljaj vremena i trenutka u kojem živi prožet je u pozivanju na staro proročanstvo jednog vasojevićkog proroka - Starca Stana, sažeto u aforizmu: Rim prije - Rim poslije”.4 Pod Rimom ne podrazumijevajući ni grad, ni zemlju, ni vjeru već sve one ljudima karakteristične zle stvari i postupke, Paško, priznaje da je dvije hiljade godina hrišćanstva bilo nedovoljno da ono uspije da suzbije zlo među ljudima.

Paško smatra da je svaka ljudska akcija, bilo da je preduzeta u službi dobra ili pak zla, unaprijed osuđena na neuspjeh. U ovom liku udruženi su ravnopravno stojicizam, a to je njegova bezrezervna istrajnost u borbi protiv zla, i krajnji pesimizam ili sumnja da je uspjeh u toj borbi uopšte moguć. Upravo zbog svog pesimizma Paško ostaje u romanu u poziciji ničijeg čovjeka. Istočno-hrišćanski način življenja i razmišljanja Lalić ipak ne negira, zato ni Paško ne strada u haosu. Taj naivni humanizam ostavlja da živi i nađe svoje mjesto u novom svijetu. Kada još protumačio onu grandioznu, apokaliptičnu scenu pomahnitalih konja i Paškovo sklanjanje u kotar, ograđeni prostor bodljikavom žicom okolo stoga stijena, doći ćemo još do jednog zaključka. To je da je Lalić ne samo ostavio taj stari svijet da živi već je sklanjajući Paška svojevoljno u ogradu od bodljikave žice htio i da ga zaštiti od zla, koje se pokazalo moćnije i od tog svijeta, koji se prvi pobunio protiv njega i mislio da može sa njim da se bori.

I muslimani imaju u ovom romanu jednog živog mudraca i jednog mrtvog proroka. To su stari Elmaz Šaman i njegov daleki predak Džafer, derviš. Zadubljen u svoju vječitu raspravu sa davno umrlim dervišem stari Elmaz sve više uviđa da je njegov stav mnogo bliži istini. On zavidi svom predaku. Zavidi mu na mjestu koje je dobio u sjećanju i predanju kako među muslimanskim življem, tako i među “rišćanskim”. A taj stari Derviš ostavio je iza sebe dosta proročanstva. Prostor u kojem se u romanu odvija radnja je onaj koji je on bio odabrao za svoju oazu samoće. Njegovi sugestivni nazivi, kao Karatalih, jedino su što Elmaz ne osporava proroku. Ipak, on upravo proširuje i sam simbol Karatalih, u prevodu sa arapskog crna sreća, sa te male doline na sve ostale doline i na čitavu planetu. Njegovo pitanje “A zar su ostale srećnije?” - kao i odgovor: “Ne nimalo, sve su jednake.” - govore bolje od bilo kakvog objašnjenja.

Šaman nije na strani komunista zbog vječite mržnje prema inovjernicima i ratne prema četnicima. On za sebe kaže da je blizu mjesta gdje se sve razlike među ljudima potiru. To najbolje objašnjava shvatanje da je svaki rat koji se vodi “želja da se čovjek proširi u prostoru kad već ne može u vremenu”6. Ovaj junak bolje od ijednog drugog u romanu sagledava, za razliku recimo od lika Paška Popovića, uzroke zla među ljudima i u ljudima. Za njega ono nije apstraktno, nevidljivo i nemjerljivo. Zato i vjerski rat, ono što je skoro vječita realnost na Balkanu, Lalić kroz lik Elmaza Šamana bolje i tačnije objašnjava od bilo kog. Za njega je to maskirana borba za prostor, koja je kamuflirana navodnim sudarom vjera.

Ako je lik Paška Popovića najčešće određivan da je građen, da ne pripada ni jednoj strani u vječitoj borbi dobra i zla među ljudima, onda za lik starog Šamana može da se kaže da je on “samo svoj čovjek”, lišen čak i vjerske određenosti u vječitom sukobu.

Trećem velikom liku romana “Hajka” Mihailo Lalić posvetio je relativno malo prostora. Major Paolo Fjori pojavljuje se u romanu u tek tri kratke epizode, međutim, i to je bilo i više nego dovoljno da se pokaže sva njegova veličina i značaj za cjelokupno razumijevanje romana. Fjori je intelektualac za razliku od dva prethodna junaka. Po struci profesor istorije, a nuždom oficir u italijanskoj okupacionoj vojsci. Lalić kada je u pitanju ovaj junak kao da je imao biblijsku inspiraciju. Nalik dalekom prokuratora Judeje, čovjeku koji je mogao spasiti Hrista a nije to učinio - Ponciju Pilatu, major Fjori je nemoćan da sam raskine okove koji su mu nametnuti i prestane da bude vojnik zla.

Tek kada je svojim očima vidio i saznao ko su sve saveznici njegovih vojnika u okupiranim zemljama on se počeo odricati ideje u koju je bezrezervno vjerovao. Fjori ih naziva društvom iz zatvora, sa dna, iz duševnih procijepa i slomljenih dubina savjesti. Videći gdje njegovi komandanti traže takve saveznike Fjori počinje da sumnja i u poredak kojem i sam pripada. U jednom trenutku on shvata da je na pogrešnoj strani, regnum hominis, ideal kojem čovječanstvo teži još od renesanse, teži i on i njegovi stvarni neprijatelji - komunisti. On sa razočaranjem i nemoćno prihvata činjenicu da ne može da uradi ništa protiv sile kojoj služi. Civitas diaboli je velika i moćna koliko i cijela planeta i svi ljudi na njoj.

Zagledan iz jedne epske perspektive na život i čovjeka Lalić ostavlja najljepše lirske stranice romana kada opisuje sam čin smrti. Svaka smrt je neobična, različita kao i ljudi i ni jedna ne liči na neku drugu. “Po Laliću, kao i po Heraklitu, karakter je čovjeku sudbina i ništa se jednom čovjeku ne dešava što nije u skladu sa njegovim karakterom; ni ljubav, ni snovi, ni umiranje. I svako umire na način koji odgovara njegovom karakteru”7 Roman “Hajka” je priča, na neki način su to i sva ostala Lalićeva djela, o umiranju, rastajanju i snovima. Osam partizana koje stiže smrt su ujedno i grupa likova koja zauzima centralno mjesto u romanu. Svako od njih umire na način koji potpuno odgovara njegovom karakteru. Bajo Baničić doživljava svoje posljede trenutke kao poniranje u beskrajno bijelo ništavilo. Sa posljednjim iskrama svijesti ni kod njega niti kod bilo kog drugog junaka nema kajanja. Vido Barkadžija umire sa ranom na duši što nije uspio da spasi sirotinje sebe i svoju sestru. Njegovo agonično predsmrtno lutanje ni u jednom trenutku ne liči na bjekstvo već na juriš. Ova dva junaka su povezani ne samo što ginu zajedno već i po ličnom doživljavanju zla koje muči ljude. Bajo intelektualac, ekonomista i Vido, sirotinja i nepismen mladić, obojica u bijedi i sirotinji vide neman koja ih goni i pritiska još od djetinjstva.

Oni ne sumnjaju da su na pravom putu da unište tu neman, ne žale ni kada ginu jer smatraju da će njihovi drugovi uspjeti to da urade. Kada nestane sirotinje nestaće i nemani. Najljepša scena u romanu “Hajka” za mnoge je veličanstveno opisana smrt, tačnije samoubistvo Vula Marketića.

Svakom liku neman, zlo u svijetu koji okružuje čovjeka, drugačije izgleda i njene korijene traži negdje drugo. Junačka smrt ovog Lalićevog lika je upravo pobjeda nad njegovom vizijom zla u čovjeku. Ovaj poetski junak najviše se plašio sopstvenih strahova. Vule Marketić doživljava svaki konformizam kao alu sa hiljadu glava, za njega je i mogućnost da ostane živ ali da padne u zarobljeništvo, takođe, samo jedno od lica stoglave nemani. On ipak ne mrzi život, naprotiv, najljepša oda životu, je njegov samrtni krik: “Teško li je mrijeti ljudi moji! Ali kad se

mora - mora!”8

U vrlo kratkom vremenskom razmaku ginu i brat i sestra: Gara i Slobo. Njihove smrti, koliko god da bile različite, podudaraju se u tome što su trenutne, na neki način i bezbolne. Ona umire tiho, bez riječi, slijedeći svoja ćutanja, kako ju je pisac predstavio još od početka romana. Njen brat dočekuje smrt sa poskočicom crnogorskog kola na usnama, bez imalo straha ili bilo kakvog osjećanja izuzev želje za borbom. Slična je i smrt Raiča Bosnića.

U svijetu gonjenih i gonioca, kakav je i svijet Hajke, Lalić smatra da neutralnih ne može biti. Međutim, u svakom zlu nađe se po malo dobra i u svakom dobru po nešto loše. Među goniocima na muslimanskoj strani susrijećemo još jednog Lalićevog junaka koji živi u epskom svijetu čojstva i junaštva. To je Arif Blaćanac, starješina muslimanske seoske milicije. On oličava stav i držanje jednog dijela naroda muhamedanske vjeroispoviejsti od vremena kada su prestali biti dio velike otomanske države. On osjeća mržnju prema svemu što je hrišćansko, jer ga je iskustvo naučilo da je otud po njegov narod rijetko kada dolazilo išta dobro. Plaši se čak i starih hrišćanskih proročanstava i prisiljen je da se skriva od raznoraznih zlikovaca hrišćanske maske na licu. U njemu je, možda, najjače osjećanje da su on i njegov narod još od vremena kada su još bili i sami hrišćani, žrtva neke velike zle sile. Arif Blaćanac ne pristupa komunistima, ali odbija da učestvuje u njihovom ubijanju, čak dozvoljava prolaz preko svoje teritorije jednoj od progonjenih grupa partizana. On dokazuje da je čovjek svojim odnosom prema mrtvom Baju Baničiću čije tijelo odbija da preda četnicima, a da je junak kada odbija da ubije komuniste i kada budalastog ali zlog Ćazima Ćorovića, ispred italijanskih karabinjera, ponizi i udari.

Lalićevi junaci nijesu samo književna tvorevina u romanu, još manje djeluju ilustrativno. To su toliko stvarni živi ljudi pogotovo ukoliko su razgolićeni u sjenci poroka, strasti, zločina i nasilja. I šta je u njima više grešnog i naopakog oni djeluju sve stvarniji. Hajka ih dovodi u stanje svijesti koje prestaje da bude normalno ljudsko ponašanje. Zla krv od slabića u lovu na ljude zna napraviti bijesnu zvijer gladnu nasilja, a od najmanje pukotine u nečijoj psihi ogromnu provaliju koju ni svijest ni savjest ne mogu premostiti. “Po Laliću u ratu se najbolje vidi suština ljudskog življenja, borba čovjeka za ljudsko ili predavanje animalnom, visoko uzdizanje časti ili napuštanje ponosa radi sigurnosti i blagostanja.”9

Problem animalizacije čovjeka, buđenje svih divljih nagona u njegovoj svijesti, u djelu Mihaila Lalića, zaokupljao je mnoge kritičare. On je, naime, u svom književnom opusu stvorio više desetina likova čije ponašanje više da odgovara zvjerinjoj prirodi nego ljudskoj. U romanu “Hajka” srijećemo više takvih junaka. Lalić je pošao od pretpostavke ili, tačnije rečeno, stava da je strah emocija koja je u osnovi svake dehumanizacije ličnosti. Možda će zazvučati jeretički u odnosu na dosadašnja kritička mišljenja o ovom romanu, tek pisac nije oprostio ni komunistima i nije ih izuzeo iz umjetničke piramide animalnog koju je sagradio u djelu. Na dnu te piramide naći ćemo jednog Bekića, ali ne kao što bi se dalo pretpostaviti zlikovca Filipa, već njegovog rođaka komunistu Gavra, a na njenom vrhu šakala Šoga Grofa.

U trenutku kada treba biti određen jedan od partizana da se vrati po svog izgubljenog druga titraj straha Lalić je uvukao u sve junake izuzev kroz lik Vida Barkadžije. Gavro Bekić iako najbolje poznaje teren na koji treba da se vrati i koji ima najviše šansi da se povrati natrag ne želi to da uradi. Njegovo bjekstvo očima pred družinom prvi je korak ka dehumanizaciji ličnosti, a odlazak na začelje grupe odraz je nemogućnosti da se suoči sa pogledima svojih saboraca. Još gore i nesrećnije prolazi jedan drugi partizanski lik. Njegov strah za sopstveni život toliko je jak da nije u stanju ni da ga sačuva samo za sebe. Lalić je slikajući Arsa Šnajdera po ko zna koji put potvrdio staru istinu da kukavica umire više puta, a junak samo jedanput. Na svojevrsnom maršu smrti, gdje junački ginu jedan po jedan hrabri borci, Šnajder izgleda bijedno. Njegova molitva i pokušaj da dozove znakom krsta Boga u pomoć budi u Ladu želju da ga udari ili ubije. Šnajderu međutim nije suđeno da pogine: u trenutku kada kukavica u njemu zavlada i posljednjim djelićem svijesti on uspijeva da se izvuče iz neprobojnog obruča hajke. Lalić kukavicama ne oprašta, preživjeli krojač stiže do druge grupe partizana moralno ubijen, sveden na nivo nižeg bića po ljudskim vrijednostima. Nije slučajno pisac sastavio Arsa Šnajdera sa grupom koja sa bezbijedne daljine posmatra pogibije svojih drugova. To je svojevrsna poruka čitaocu kako da razumije drugu grupu partizanskih likova. Pravo na život koje dobijaju ovi junaci nije i pravo na čast, posebno kada se ono uporedi sa katarzičnim skokom u ponor, a onda i u novi darovani život, druga dva preživjela partizana - Lada Tajovića i Šaka Ćelića.

Divlju vučju ćud čitalac će prepoznati u liku Todora Stavora i u vođi hajke Filipu Bakiću. Ova dva junaka Lalić je stvarao izuzetno ekspresivno. Njih odlikuje vučja narav koja ne preza ni od kakvog djela da zadovolji mračne porive duše. Ako se za animalnost koju prepoznajemo kod dvojice partizanskih likova može reći da je posljedica straha i sebičnosti, za Bakića i Stavora je osobeno da predstavljaju grabljivice. Animalizacija njihovih ličnosti otišla je za korak dalje, od straha ka agresiji kao mogućoj odbrani. Taj put je međutim samo začarani krug gdje strah rađa agresiju, ona opet strah koji je mnogo veći od onog koji ju je izazvao. Izlaza nema a čovjek sve dublje pada. To je Lalić najbolje opisivao u sudbini Todora Stavora. Od straha da se ne sazna sramota njegove familije, on pristaje na izbor koji nije njegov već čovjeka kojeg on samo na osnovu sumnji optužuje za sramotu.

Među ljudima žive i šakali, nešto što još nije izgubilo do kraja ljudski lik, ali nije poprimilo ni potpuno životinjsko obličje. Šogo Grof je vjerovatno jedan od najstravičnijih likova u jugoslovenskoj književnosti, a ne samo u Lalićevom romansijerskom opusu. Njega se plaše i gade podjednako svi. On je dat kao simbol sramote i užasa, jer je ovaj lik ne samo fizička već prvenstveno i najviše moralna nakaza. Smrt od strane šakala je “crno bez bijela”, a strah od njegovog strvoderskog noža natjerala je mnoge da priđu okupacionim snagama. Kao što je to i u prirodi tako i među ljudima strvinar može da obavlja samo one najniže, najgnusnije stvari i djela nasilja nad čovjekom i možda još stravičnije nad lešom. Ovom književnom kreaturom gotovo da vladaju samo nagoni prljavi, animalni i brutalni. On nije čak koncipiran da napravi ni estetsku ni etičku razliku u odnosu na sve ono što ga okružuje. Sve ljude koje srijeće, Šogo Grof posmatra ili kao potencijalne žrtve ili kao one od kojih njemu prijeti neka opasnost. Koliko je prema prvim okrutan toliko izbjegava i ulizuje se onima od kojih se plaši. Životinja ne zna ni za milost i sažaljenje a kamoli za kategorije kao što su grijeh, ljubav, kajanje... Lalić je ovoj književnoj kreaturi namijenio i smrt dostojnu njene prostote. Šogo Grof umire kao životinja pod konjskih kopitama, smrću užasnom koliko i život kojim je živio. U životinjskom carstvu izopačenih ljudskih psiha ovaj lik čak nije ni toplokrvno biće, više podsjeća na neko hladnokrvno stvorenje iz svijeta insekata ili gmizavaca. Taj atavistički stvor kao da stiže iz prošlosti daleke nekoliko stotina hiljada godina, na porugu cijelom čovječanstvu da ne zaboravi odakle je krenulo i gdje se opet može vratiti.

Animalizacija kako je to pokazao Lalić nije put sa izvjesnim završetkom. Još iluzornije je pomisliti da je to samo jedan put. Upadanje u životinjsko, prolaz u carstvo animalnih nagona je široka provalija koja sa svake strane oivičava ljudsku psihu. U nju se može upasti sasvim slučajno: iz straha, zbog laži, radi čovjeku svojstvenog hedonizma, tamo vodi sirovost i neznanje, mržnja, pa čak i želje da se dostignu nerealni ciljevi, makar oni u suštini bili neprikosnoveno afirmativni u sistemu vrijednosti jedne civilizovane sredine. Za vremena “dobrih običaja i zakona” ta provalija može izgledati zatrpana, mala i premostiva, ali u trenucima hajki, koje nam Lalić predstavlja kao surovi bonum naturale ljudskog roda, ambis se ukaže cijelim svojim nedogledom.

“Hajku” sačinjava dvanaest poglavlja čiji su naslovi veoma sugestibilni, a svako od njih sadrži po šest glava. Radnja romana, međutim, nije strogo ograničena strukturom djela, najmanje kompozicijske jedinice iako često zahvataju samo po jednu glavu znaju da pređu i u sljedeću ili čak da dvije ili više epizoda bude u samo jednoj glavi. Lalić ravnopravno slijedi vremensku i problemsku kompozicionu liniju u djelu gradeći fabulu koju bismo uslovno mogli nazvati sinusoidnom. Kulminacionog vrha u romanu nema već umjesto toga gotovo da čitava druga polovina romana predstavlja svojevrsno nizanje sve novih i novih i sve uzbudljivijih narativnih vrhunaca. Svakako da je svaka smrt u romanu po jedan kulminacioni vrh, međutim razlika je među njima ne u silini poetske slike već više u tome da li je naglašena ona unutrašnja, emotivna psihološka dimenzija umiranja ili pak racionalno, gotovo filozofsko očekivanje posljednjeg trenutka. Postoji, ipak, jedan od kulminacionih vrhunaca u romanu, tačnije u njegovoj kompoziciji, koji nije vezan za sami čin umiranja. To je skok u provaliju Lada Tajovića i njegovog saborca Šaka Čelića. Ovaj dio romana je izuzetno simboličan i višeznačan. U književnoj kritici malo je osvrta na ovaj svojevrsni vrh romana. Razlog tome je vjerovatno apriorni stav mnogih čitalaca, pa i književnih kritičara Lalićevog djela, da je lik Lada Tajovića samo nastavak iste poetske kreacije iz Lelejske gore. Lalić je ovog junaka nanovo osvijetlio i psihološki motivisao stvarajući sasvim novu umjetničku vrijednost, tako da je on u ovom romanu čvrsto povezani dio, uslovno rečeno, jednog kolektivnog lika. On i Šako su portretisani tako da budu samo jezgro, čvrsta granitna, nesalomljiva osnova tog lika. On je poetski centralni lik u romanu. Za razliku od svih ostalih junaka koje im je Lalić pridodao nijesu ni Lado ni Šako spremni samo na borbu do smrti već i za jedan korak dalje. Ova dva lika su koncipirana da teže, ne samo idealu da čovjekov život bude stvar njegovog slobodnog izbora, već da to bude i njegova smrt. U naizgled bezizlaznoj situaciji, kada je gotovo nemoguće razmišljati o nekom slobodnom izboru, skok u provaliju, kada Lalić nije dozvolio da ova dva junaka budu makar i ogrebena, je pravi dokaz da Lado Tajović iz “Hajke” nije onaj isti junak kojeg srijećemo u Lelejskoj gori.

Gospodar života i smrti, kojeg Lalić uporno pokušava da negira, samoizborom ova dva junaka biva pobijeđen. On je protiv njih pokrenuo sve svoje sile zato što su se borili da život svakog čovjeka bude samo njegov izbor. Kada uspiju da i smrt bude njihov izbor,a ne izbor iracionalnog i Nemani koja ih progoni, onda pored mjesta u vremenu nastavljaju da još izvjesno vrijeme opstaju i u prostoru. Međutim, to nije nagrada već prije osveta i insistiranje na novim dokazivanjima. Lada to novo dokazivanje očekuje već sa saznanjem da je još živ.

Roman “Hajka” je djelo epske širine gdje je autor nastojao da gotovo hroničarski da široki presjek stvarnosti. Postupak za koji se odlučio je međutim novina, kako u odnosu na prethodna romaneskna ostvarenja istog autora tako i u poređenju sa gotovo svim romanima jugoslovenske književne panorame dvadesetog vijeka. Makrokosmička slika jedne hajke ostvarena je tehnikom svojsvrsnog mikrokosmičkog kolaža. Naime, stvarnost je skup individualih doživljaja, vremena i osjećaja svih ljudi koji su živjeli ili već žive. Lalić je ovakav svoj stav iznio samim objašnjenjem egzistencijalne misli o čojvekovom životu i mogućnostima njegovog ostvarenja, čiji su nosioci pojedini likovi u ovom romanu. Čitalac dobije jednu objektivnu sliku o vremenu, koje je u romanu itekako simbolizovano, kao uostalom i o prostoru, takođe simbolistički tretiranom, na osnovu niza svojevrsnih subjektivnih pogleda i doživljaja poetskih junaka. Lalić je u ovom svom romanu prestao da priča, pero su u ruke uzeli sami likovi, tek kada je trebalo povezati dvije epizode, dvije ispovijedi ili sna, tek onda se nenametljivo da primijetiti sveprisutni i sveznajući pripovijedač. Zato u ovom romanu toliko stranica pisanih u prvom i trećem licu jednine, u obliku unutrašnjeg monologa, direktnog i indirektnog koji na momente prelazi u solikvolij.

“Simbolika vremena i prostora u romanu Hajka nešto je šireg značenja nego u ostalim djelimo”10. Ako je Lelejska gora prostor koji je ujedno i prostor Crne Gore onda je Hajka nešto što je zli dar cijelog čovječanstva. Ona je tipična ne samo za jedan istorijski momenat, već je karakteristična čovjeku još od trenutka kada je on postao svjestan svoje izuzetnosti. Dolina Karatalih je takođe simbol, ali ne vremena već prostora. Taj prostor možemo shvatiti kao regionalni ali i kao univerzalni simbol. Kada kažemo regionalni onda se prvenstveno misli da je Karatalih, ta crna sreća, isti prostor koji simboliše i Lelejske gore a to je Crna Gora. Ako pak Karatalih shvatimo kao transponovani hrišćenski simbol Doline suza, kako je Jevanđeljem krštena naša planeta, on je mnogo širi nego i jedan koji je Lalić u svom djelu stvorio. Riječ u Lalića mnogo vrijedi i znači zato je i njegovo djelo prepuno simbola i simbolično organizovanih momenata. U romanu “Hajka” mnogo toga nepažljivim čitanjem može ostati sakriveno. Pažnju treba obratiti posebno na naslove poglavlja ali i na vanredno lijepe opise prirode u kojima je nerijetko sakriven ključ za razumijevanje djela.

Roman “Hajka” je Lalićev poziv na razmišljanje ali i na angažman svakom čitaocu sa kojim komunicira. To je poziv na borbu sa samim sobom i sa svima koji ugoržavaju druge. Život je vrijedan tek ukoliko je čovjek neopterećen strastima i strahovima, kako ličnim tako i nečijim tuđim. Lalić, međutim, traži višestruko obrazovanog čitaoca jer je nivo sa kojem sa njim korespondira ponekad filozofski, ponekad umjetnički, većim dijelom dosta hermetičan. Lalićevo umjetničko djelo, pa ni “Hajka”, nije komunistička Biblija, više da je zbirka žitija jednog vremena koje po ciljevima što je imalo pred sobom ni malo nije zaostajalo za hrišćanstvom. Zaostavština iz tog vremena koju nam ovaj autor ostavlja nije mala i prevazilazi njegove korijene i okvire. Nekoliko romana koje nam je Lalić ostavio, među njima i “Hajka”, su djela kojim bi se pohvalila i mnogo veća književna baština nego naša. Vrijeme iščitavanja tek dolazi, pa ipak, u toj novoj provjeri vrijednosti koja je pred nama roman “Hajka” će izaći sa još blistavijim kritičkim sudom.

LITERATURA:

1. Dragan M. Jeremić, Mihailo Lalić ili borba protiv animalizacije čoveka, “Prosveta”, Beograd, 1976.

2. Radomir V. Ivanović, Romani Mihaila Lalića, “Narodna knjiga”, Beograd, 1974.

3. Aleksandar Petrov, u prostoru proze, “Nolit”, Beograd, 1968.

4. Pavle Zorić, Tema bajke u književnom delu M. Lalića, “Letopis Matice srpske”, Novi Sad, 1962., sv. 2-3. str. 160-170

5. Velibor Gligorić, Poema o ljudskoj tragici, “Savremenik”, Beograd VI/1960., knj. XII, sv. 11, str. 446-452.

6. Slobodan Selenić, Mihailo Lalić-”Hajka”, “Borba”, Beograd, 9.X1960.

7. Petar Džadžić, Mihailo Lalić: “Hajka”, “Politika”, Beograd, 2.X1960.

8. Gajo Peleš, Poetika savremenog jugoslovenskog romana, “Naprijed”, Zagreb, 1966.

9. Kritičari o Mihailu Laliću, “Nolit”, Beograd, 1984.

10. Lalić, “Stvaranje”, Podgorica, br. 3, 1975.