Mihailo Zečević

Vrijeme zla

Novo čitanje romana “Hajka” Mihaila Lalića

... “Hajku” sačinjava dvanaest poglavlja čiji su naslovi veoma sugestibilni, a svako od njih sadrži po šest glava. Radnja romana, međutim, nije strogo ograničena strukturom djela, najmanje kompozicijske jedinice iako često zahvataju samo po jednu glavu znaju da pređu i u sljedeću ili čak da dvije ili više epizoda bude u samo jednoj glavi. Lalić ravnopravno slijedi vremensku i problemsku kompozicionu liniju u djelu gradeći fabulu koju bismo uslovno mogli nazvati sinusoidnom. Kulminacionog vrha u romanu nema već umjesto toga gotovo da čitava druga polovina romana predstavlja svojevrsno nizanje sve novih i novih i sve uzbudljivijih narativnih vrhunaca. Svakako da je svaka smrt u romanu po jedan kulminacioni vrh, međutim razlika je među njima ne u silini poetske slike već više u tome da li je naglašena ona unutrašnja, emotivna psihološka dimenzija umiranja ili pak racionalno, gotovo filozofsko očekivanje posljednjeg trenutka. Postoji, ipak, jedan od kulminacionih vrhunaca u romanu, tačnije u njegovoj kompoziciji, koji nije vezan za sami čin umiranja. To je skok u provaliju Lada Tajovića i njegovog saborca Šaka Čelića. Ovaj dio romana je izuzetno simboličan i višeznačan. U književnoj kritici malo je osvrta na ovaj svojevrsni vrh romana. Razlog tome je vjerovatno apriorni stav mnogih čitalaca, pa i književnih kritičara Lalićevog djela, da je lik Lada Tajovića samo nastavak iste poetske kreacije iz Lelejske gore. Lalić je ovog junaka nanovo osvijetlio i psihološki motivisao stvarajući sasvim novu umjetničku vrijednost, tako da je on u ovom romanu čvrsto povezani dio, uslovno rečeno, jednog kolektivnog lika. On i Šako su portretisani tako da budu samo jezgro, čvrsta granitna, nesalomljiva osnova tog lika. On je poetski centralni lik u romanu. Za razliku od svih ostalih junaka koje im je Lalić pridodao nijesu ni Lado ni Šako spremni samo na borbu do smrti već i za jedan korak dalje. Ova dva lika su koncipirana da teže, ne samo idealu da čovjekov život bude stvar njegovog slobodnog izbora, već da to bude i njegova smrt. U naizgled bezizlaznoj situaciji, kada je gotovo nemoguće razmišljati o nekom slobodnom izboru, skok u provaliju, kada Lalić nije dozvolio da ova dva junaka budu makar i ogrebena, je pravi dokaz da Lado Tajović iz “Hajke” nije onaj isti junak kojeg srijećemo u Lelejskoj gori.

... Roman “Hajka” je djelo epske širine gdje je autor nastojao da gotovo hroničarski da široki presjek stvarnosti. Postupak za koji se odlučio je međutim novina, kako u odnosu na prethodna romaneskna ostvarenja istog autora tako i u poređenju sa gotovo svim romanima jugoslovenske književne panorame dvadesetog vijeka. Makrokosmička slika jedne hajke ostvarena je tehnikom svojsvrsnog mikrokosmičkog kolaža. Naime, stvarnost je skup individualih doživljaja, vremena i osjećaja svih ljudi koji su živjeli ili već žive. Lalić je ovakav svoj stav iznio samim objašnjenjem egzistencijalne misli o čojvekovom životu i mogućnostima njegovog ostvarenja, čiji su nosioci pojedini likovi u ovom romanu. Čitalac dobije jednu objektivnu sliku o vremenu, koje je u romanu itekako simbolizovano, kao uostalom i o prostoru, takođe simbolistički tretiranom, na osnovu niza svojevrsnih subjektivnih pogleda i doživljaja poetskih junaka. Lalić je u ovom svom romanu prestao da priča, pero su u ruke uzeli sami likovi, tek kada je trebalo povezati dvije epizode, dvije ispovijedi ili sna, tek onda se nenametljivo da primijetiti sveprisutni i sveznajući pripovijedač. Zato u ovom romanu toliko stranica pisanih u prvom i trećem licu jednine, u obliku unutrašnjeg monologa, direktnog i indirektnog koji na momente prelazi u solikvolij.

... Roman “Hajka” je Lalićev poziv na razmišljanje ali i na angažman svakom čitaocu sa kojim komunicira. To je poziv na borbu sa samim sobom i sa svima koji ugoržavaju druge. Život je vrijedan tek ukoliko je čovjek neopterećen strastima i strahovima, kako ličnim tako i nečijim tuđim. Lalić, međutim, traži višestruko obrazovanog čitaoca jer je nivo sa kojem sa njim korespondira ponekad filozofski, ponekad umjetnički, većim dijelom dosta hermetičan. Lalićevo umjetničko djelo, pa ni “Hajka”, nije komunistička Biblija, više da je zbirka žitija jednog vremena koje po ciljevima što je imalo pred sobom ni malo nije zaostajalo za hrišćanstvom. Zaostavština iz tog vremena koju nam ovaj autor ostavlja nije mala i prevazilazi njegove korijene i okvire. Nekoliko romana koje nam je Lalić ostavio, među njima i “Hajka”, su djela kojim bi se pohvalila i mnogo veća književna baština nego naša. Vrijeme iščitavanja tek dolazi, pa ipak, u toj novoj provjeri vrijednosti koja je pred nama roman “Hajka” će izaći sa još blistavijim kritičkim sudom.