Ljubiša Mitrović
Filozofski
fakultet, Niš
1. Religija, kao najstariji oblik društvene
svesti, predstavlja inherentan antropološko- psihološki entitet čovekovog bića,
često skrivenu primarnu kulturološku matricu strukture ličnosti i najžilaviji
faktor kolektivne prakse u istorijskom razvoju ljudskog društva. U njoj je
pohranjena čitava arhologija simbola i prvobitnih oblika čovekovog saznanja,
mitova i vrednosti, koje poput kolektivno nesvesnog utiču kao nevidljiva
duhovna mapa na ponašanje pojedinca i društvenih grupa, na društvenu praksu.
2. Kroz istoriju
postojao je različit odnos prema religiji,
a ona doživela transformaciju - od dominantnog oblika društvene svesti do
marginalizacije. Istorijsko iskustvo uči da su ideologije prolazne, dok su
religijske kulture trajnije i kompleksnije. One su poput tihih ponornica koje
obitavaju u kolektivnom pamćenju naroda i neprimetno snagom "mrtve
ruke" tradicije utiču na njegovu svakodnevnu praksu. One svom silinom
izbijaju na površinu društva u tzv. periodima velikih socijalnih i moralnih
kriza i previranja čovečanstva, kada nastaje metež ideja i sistema vrednosti,
anomija i kada arhajski obrasci iz kolektivno nesvesnog počinju kao skrivne
matrice da deluju i zamenjuju do tada vladajući, a sada istrošen sistem
vrednosti i društvene regulacije. Jednom reči, kriza i slom vrednosti su plodno
tle za obnovu religijskog i njegovu ekspanziju, dok su u periodu prosperitetnog
socijalnog razvoja i naučnog progresa nestimulativni.
3. Implozija socijalizma i potapanje tzv.
velikih ideologija i utopija na kraju XX veka, otvorila je put obnovi
kolektivnih matrica religijskih kultura i omogućilo njihovu reaktuelizaciju u
procesima socijalnog, političkog i kulturnog života postsocijalističkih
društava u tranziciji.
4. Postsocijalistička društva na Balkanu,
na osnovu socioloških karakteristika bića i svesti, nalaze se razapeta između
prošlosti i budućnosti, između procesa retradicionalizacije i modernizacije.
Bez obzira na određene društvene promene i procese demokratizacije, još uvek
jedan deo ovih društava živi u znaku
"šoka prošlosti", u uslovima blokirane tranzicije, snažne
retribalizacije i etničkih i religijskih društvenih sukoba. Sve to utiče na
neizvesnu budućnost naroda na ovom prostoru.
5. Balkan - nije samo geopolitički čvor i
krst, već i duhovno razmeđe na kome se ukrštaju i seku različite civilizacije i
religijske kulture, lukovi pravoslavlja, islama i katoličanstva. Ovde su zbog
postojanja "etničkog koktela" (Z. Bžežinski) i "nesavršenih
političkih granica" (S. Hantington), religijske podele i dva milenijuma
hrišćanstva ostavile neizbrisive tragove na geoistoriju i geokulturu razvoja
balkanskih naroda, na odnose saradnje i sukoba između naroda i kultura.
Nisu slučajno
istraživači i uticajne ličnosti iz naše kulture i istorije - od Svetog Save,
preko Jovana Cvijića do Nikolaja Velimirovića - o Balkanu i položaju Srbije
pisali kao "Istoku na Zapadu i Zapadu na Istoku", kao o "kući
sagrađenoj na sred puta" ili "iznad Istoka i Zapada". Ova
poslednja odredba i identifikacija teži da ukaže na svetosavsku varijantu
pravoslavlja kao specifikum religijske kulture na Balkanu i u Srbiji.
6. Na kraju XX
veka i pragu novog milenijuma svet je prožet procesom globalizacije, koji ima Janusovo lice. S jedne strane, on
izražava razvojne i emancipatorske snage i visoku međuzavisnost čovečanstva u
savremenosti, a s druge, zbog delovanja determinizama klasne distribucije moći
i strukturnih nejednakosti, on se u formi neoliberalizma i globalizma javlja i
kao nov projekat nejednakosti i porobljavanja. O njemu istraživači pišu kao o
"novom svetskom poretku" (N.Čomski). On se ogleda u naraslim
disproporcijama na relaciji Sever-Jug, u svojevrsnom aparthejdu između bogatih
i siromašnih, u nametanju malim narodima svetske poluperiferije i periferije
modela ultraliberalizma i zavisne modernizacije, u neokolonijalizmu i kulturnom
imperijalizmu.
7. Na pragu novog
milenijuma, položaj nacionalnih država i
kultura našao se na dvostrukom udaru. Spolja, pod uticajem procesa
globalizacije i projekta globalizma, koji dovodi do fenomena ograničenog
suvereniteta i njegove deteritorijalizacije, a iznutra, pod uticajem
partikularnih interesa snaga regionalizma i etničkih i religijskih
separatističkih i secesionističkih pokreta.
8. Na kraju XX
veka prisustvujemo sumraku i uzmaku
ideologija egalitarizma i socijalne solidarnosti i agresivni nastup
protagonista nove desnice, eksponenata ideologije neoliberalizma i globalizma,
a kao svojevrsnu reakciju na nove oblike totalitarizma imamo i pojavu
retradicionalizacije i retribalizacije sveta.
9. Sudeći prema
karakteru ispoljenih aktuelnih društvenih sukoba u savremenom svetu u
poslednjoj deceniji odlazećeg veka i na početku novog (Bosna, Kosovo, Čečenija
i dr), Hantingtonova paradigma o
sukobu civilizacija i Fransoa Tialova
o "identitarnim sukobima", kao da daju potvrdu da će ova vrsta dukoba
dominirati u XXI veku.
10. Razvitak
novih proizvodnih snaga, procesi globalizacije i demokratizacije učiniće
transparentnim nacionalne granice a čovečanstvo ujedinjenim i međuzavisnim, ali
će narodi ljubomorno čuvati svoju "dušu", svoju kulturu. Pravo na kulturu i razliku izbiće u prvi
plan, kao jedno od fundamentalnih individualnih i kolektivnih prava. Novi
gospodari moći moraće da to respektuju, ako žele demokratski razvoj i napredak
sveta i emancipaciju čoveka, ili će neokolonijalnim strategijama, a posebno
kulturnim imperijalizmom, izazivati nove sukobe i ratove sa nesagledivim
posledicama.
11. U
savremenosti postoje dva pristupa, modela
globalnog razvoja sveta. Prema jednom, svet kreće ka jednoj univerzalnoj
civilizaciji (tzv. zapadnjačka modernost)
i "kraju istorije" (F. Fukujama), a prema drugom postoji pluralizam
civilizacijskog razvoja (bogatstvo u razlikama), o kome govorimo kao o postmodernističkom modelu razvoja. I dok
predstavnici prvog stanovišta pokušavaju da izgrade unipolarni jednobrazni svet
(paradoksalno, u ime slobode i demokratije) i faktički stvaraju - preko
tehnološkog i kulturnog imperijalizma - put novom totalitarizmu, drugi smatraju
da se globalni poredak ne treba graditi na osnovu jednog jedinog oblika
shvatanja kulture, slobode i demokratije, već na artikulizaciji različitih
pluralističkih shvatanja i modela (bogatstvo u razlikama), a budućnost
čovečanstva treba da bude otvorena u znaku istinske slobode i demokratizacije
za sve građane i narode sveta, tj. multikulturalnosti.
12. Sadašnji
unipolarni koncept globalizma otvara put novom kolonijalizmu i ekspanziji
kulturnog imperijalizma u svetu. Sve se agresivnije nameće neoliberalni model
zavisne modernizacije i amerikanizacije. Kulturni imperijalizam označava proces
kolonizacije razorene istorijske svesti malih naroda, gubljenje kulturnog
identiteta.
13. U promociji
strategije i ciljeva amerikanizacije,
kao duhovne kolonizacije, snažnu ulogu danas igraju mas-mediji, ali i
religijske sekte (za koje neki tvrde da predstavljaju "Trojanskog konja
Amerike u Evropi"), kao i kompradorska lumpeninteligencija. Ovi i drugi
akteri doprinose procesu razbijanja religijskog i kulturnog identiteta i
razaranja istorijske svesti malih naroda, udaljujući ih od prava na slobodu i
suverenost.
14. U kontekstu
savremenih procesa akulturacije, ali i novih oblika porobljavanja i procesa
kulturnih borbi, pravoslavlje u
Srbiji i na Balkanu, može predstavljati štit (štit je prema simbolici Nikolaja
Velimirovića simbol vere), ali i poslednji bedem protiv duhovne rekolonizacije.
Bez obzira da li ste ateista ili teista, čini nam se da su u pravu oni koji
tvrde da bez obnove pravoslavlja Srbija će se utopiti u svetski kazan
unifikacije, gubeći značajna obeležja nacionalnog i kulturnog identiteta
15. Kao što
procesi globalizacije ne smeju isključivati multipolarnost sveta, ako se želi
očuvati demokratska struktura i karakter međunarodnih odnosa, stabilnost i mir
u svetu, tako i zahtev za ostvarivanjem multikulturnog društva ne sme podceniti
osobenosti i bogatstvo nacionalnih
kultura. Čovečanstvo se može razvijati kao slobodna zajednica slobodnih
individua samo ako artikuliše i respektuje bogatstvo u razlikama. Zahtev za
jednobraznim svetom vodi ne samo u nove konfrontacije, već i, genetički
posmatrano, degeneraciju i
kretenizaciju čoveka i čovečanstva.
16. Religijska kultura je jedno od osnovnih ljudskih prava. Duhovni pluralizam je integralni deo socijalnog i političkog pluralizma, razvojna snaga čovečanstva. Vreme je da se učimo respektu razlika, jer je to uslov ne samo razvoja i napretka, već i opstanka čovečanstva.