Okrugli sto: Politika i filozofija (Moderni raskol: značenja i posledice)
Povodom knjige: Vladimir N. Cvetković, »Moć i mudrost (O političkoj dimenziji filozofije)«, Službeni
list SRJ, Beograd 2002
Zbirci svojih studija - srodnih po tematici kojom
se bave, ujedinjenih formom izlaganja ili stilom pripovedanja, kao i relativno
harmoničnih po, neka bude tako rečeno, dubini argumentativnog zahvata ili
izvođenja - V. Cvetković je dao naslov Moć
i mudrost i podnaslov O političkoj
dimenziji filozofije.
Naslov je, kao što to obično biva, amblematičan i
atraktivan. Izrazi upotrebljeni u njemu, kao i relacija u koju su dovedeni,
imaju ''teško'' i ''široko'' značenje - bez bilo kakvih naučno-stručnih i
disciplinarnih ograničenja. On bi sa sličnom ne/određenošću mogao stajati i
iznad neke književno-teorijske studije ili, recimo, neke istorije tehnike ili
neke političke autobiografije. No, i pored rečenog treba priznati, da on, upravo
zbog ove ''širine'', najpre asocira na filozofiju. Nasuprot tome, izgleda kao
da podnaslov uvodi izvesna ograničenja. On je predmetno i metodološki
disciplinovaniji. Njime se najavljuje i obećava određena tema izlaganja. On
odmah podseća na jednu dugu filozofsku, školsku i akademsku tradiciju
naslovljavanja studjskih tekstova, gde naslovi mahom počinju ovim O... (De...,Ueber...). Ipak, upravo zbog
toga i on isto tako može biti oglašen za neukusnu atraktivnost.
Da li su izrečene kvalifikacije zapravo mane nekog
naslova, koje upućuju na mane teksta i njegovog autora. Tako bi to verovatno
odmah lakonski okvalifikovali oni mračni, duboki, umni, ''čisti'' filozofi.
Dati tekstu sa filozofskom pretenzijom atraktivan naslov, kakvo svetogrđe -
govore oni poluglasno i u poverenju. Na taj način se, kažu, filozofija gura u
ruke laika; neobrazovanih i neupućenih u njene svete tajne. U isto vreme, uzeti
u razmatranje pitanja politike, smatraju neki ''tvrdi'' filozofi, označava
napuštanje duha filozofije, izdaju ''naše stvari''. Iako stalno igraju ulogu
''lepe duše'', koja nije od ovoga sveta, koja zauzima naglašenu distancu prema
politizaciji i popularizaciji, ne bi bilo preterano reći da ovi klerici i gurui
vode jednu politiku - izgrađuju i pažljivo gaje svoju posvećenu, mučeničku i
isposničku ulogu i minuciozno razrađuju njenu dramaturgiju do poslednjeg
mizanscena.
Demistifikaciju ovih, često skoro isključivo
usmenih, filozofskih pripovedača, a najčešće i pedagoga, dugujemo, pre svega,
Kantu, Hegelu i psihoanalizi (u našoj filozofskoj zajenici se najčešće
ironizuje, a neretko gaji principijelno podozrenje prema učestalijem pismenom
izražavanju). Ovi mistagozi održavaju posvećenu klijentelu slušalaca koji su
spremni da pomno slušaju njihov tihi i uzvišeni glas. Teško je naznačiti mane
ove misli, ali iz istog razloga joj je teško naznačiti i vrline. Pošto ovi
čuvari žezla trona filozofske aristokratije govore neposredno, ''iz same suštine bića i jezika'', njihova mudrost ne
može da se posreduje običnoj pameti.
Iako smo iz filozofske tradicije (pomenimo ovde
Sokrata, Platona, Aristotela i Hegela) nasledili metodološki zahtev prema kome
svako filozofsko razmatranje ima izgleda na širi uticaj samo ako započne od
obične svesti, mnjenja, od prirodne predstave (odnosno, ako se takozvanoj
običnoj pameti posreduje svaki pokušaj filozofskog proučavanja i podučavanja,
izvođenja i uvođenja), ovi sveštenici nastoje da sistematski drže daleko tajnu
filozofije od trivijalnosti svakodnevnog života. Zahvaljujući tome, njihovu mudrost
je vrlo često moguće razumeti i čitati jedino poput Roršahovog testa. Ipak, najpre će biti - da parafraziramo ovde
Hegela - da je tajna ove mudrosti tajna i za samu tu mudrost. Ne treba i inače
zaboraviti činjenicu da je danas, i ne samo kod nas, prilično proširen običaj
sklapanja teorijsko-filozofskih bratstava, ili, kažimo to i tako, proširen
filozofsko-paradigmatički animizam (spekulativni, modernistički,
poststrukturalistički, postmodernistički i sl). Uz ceo arsenal propratne
retorike, ove demagoške oligarhije to vrlo često čine iz sasvim prozaičnih
motiva; naime, da ograniče i na sebe preuzmu mehanizme regulisanja pristupa
katedrama i mikrofonima.
Izlaganjima u knjizi V. Cvetkovića, koja su povod
ovog obraćanja (kao i većini njegovih radova), nije teško naznačiti ni vrline
ni mane. To se odnosi, kako na prozno-pripovedačke, tako i na
stručno-argumentativne vrednosti njegovog teksta. Upravo to je osnovni kvalitet
njegovog razmatranja. Ograničenja koja se mogu uočiti u njegovom izvođenju su upravo
posledica jedne njegove vrline - nastojanja da izlaganje bude što jasnije široj
čitalačkoj publici; onoj publici koja nije naročito filozofski obrazovana ili
nije upućena u aktuelnu i sasvim specifičnu teorijsku paradigmu. To je jedna
sasvim određena, recimo tako, politika izlaganja filozofske misli. Cvetkovićev
tekst u prvi plan ističe sam problem koji se razmatra, bez posebnog
naglašavanja doktrinarne pripadnosti sa svim njenim logičko-metodološkim
sofisterijama i ograničenjima.
Primedbe
da je u izlaganju propušteno ovo ili ono - ili, kako glasi ta fraza, ''nije
zahvaćena celina'' - spada već u folklor naše filozofske kritike. Nije mesto da
se ovde posebno argumentuje činjenica da u filozofsku kulturu i obrazovanje
spada i zahtev da se neko izlaganje ne vrednuje po tome šta u njemu nije, nego, pre svega, po tome šta u
njemu jeste izloženo.
Kada je već reč o tome, onda napomenimo ovde i to
da kvazi-filozofski obrazovanim čitaocima može zasmetati činjenica da autor
neretko nekritički poseže za već oveštalim samorazumljivostima koje, poput
nesvarljivih komada kruže kroz metabolizam javne, intelektualne i političke,
scene. Mora se, međutim, priznati da je to u izlaganjima bilo koje vrste, a
posebno ove, neizbežno. Ne može se sve staviti pod lupu minucioznije analize.
Nasuprot tome, treba istaći da Cvetković u više pokušaja - zasnivajući to na
visokim dometima nasleđene filozofsko-logičke kulture - sasvim uspešno
raščarava neke od tih mantri. Na osnovu toga se može uočiti da on pretresanju
filozofske tradiciji ne prilazi zbog pokazivanja prazne učenosti, odnosno,
paradiranja filozofskom erudicijom, nego da u njoj prepoznaje one skeptičke i
kritičke potencijale koji su živi i aktuelni. Uz to treba podsetiti još na
činjenicu da filozofija, ma koliko se trudila da bude neutralna, pošto ne može
ostati na ćutanju ili gunđanju, pošto se, dakle, mora izjasniti, ona to mora
učiniti nekako. Bilo kako da to učini
ona nužno prekoračuje svoju principijelnu metodološku pretpostavku - istupa iz
svoje neodlučnosti. To nije slučaj samo onda kada se filozofsko mišljenje bavi
onim što, kako kaže Aristotel, ''može biti drugačije'', nego i onim što se
naziva prvom filozofijom ili logikom. Upravo zato se filozofija uvek iznova
vraća na početak.
Ako se filozofija potpuno distancira od politike
ona postaje: s jedne strane, stvar misaone-logičke strasti ili strasti sticanja
istorijsko-filozofskog obrazovanja malobrojnih, skoro zavereničkih, grupa, čime
ona biva petrifikovana, ili, s druge strane, istrajava kao upoznavanje sa njom
regulisano kroz školsku mrežu koju politička elita svodi na (trenutne)
''potrebe i interese društva''. Za političkog pragmatičara filozofiranje je i
onako tek nešto više od praznog mudrijašenja. Filozofiranje samo unosi smutnju
i neodlučnost u javnu raspravu o ''ljudskim stvarima''. Ako se tome još doda
ona smušena kvazi-filozofska visokoparnost, uz koju ide nekakav nerazgovetni i
egzotični ekskluzivizam filozofskog govora, izveštačenost njezinog jezika, onda
filozofi samo podcrtavaju i pojačavaju ovu, paralelno istorijski građenu,
negativnu sliku o sebi. Filozofiranje i onako ostavlja utisak odugovlačenja,
odlaganja, okolišenja - beskrajnog izbegavanja da se pređe na ''samu stvar'',
na ''ono od čega se živi''. Onoliko koliko se metodološki ponaša odgovornije,
toliko ostavlja utisak sistematskog izbegavanja svake odgovornosti.
Upravo ono što predstavlja vrednost za filozofiju,
njen metodički skepticizam, politika smatra smetnjom. Filozofskim skepticizmom
se najpre i najdublje razoružava ona samouverenost kojom politička odlučnost
promoviše i ozakonjuje određene vrednosti i ogoljuje njen instrumentalni
ideološko-političkih propovedi. Od filozofije se uvek ponovo zahteva da napusti
svoj duh, da se preobrazi u ono u šta se mnogo puta preobražavala - u moćno apologetsko
oružje.
To se događa i onda kada se živo nasleđe i
tradicija konzervišu u antikvarnu zbirku kojom se podhranjuje patos prazne
radoznalosti, kao i onda kada se moć uvek izvornog preispitivanja, koje sobom
nosi proširivanje polja slobode i naglašavanje ograničenja, npr.,
''istorijskih, epohalnih rešenja'' (''svetle budućnosti'', ''novog svetskog
poretka''), smenjuje profitabilnim opravdavanjem raznih pomodnih i
novotarijskih idelogema. Kao što istinska obrazovanost ne označava konglomerat
ili agregat već prisutnih, dakle, uvek istorijskih znanja, nego preobražaj
pošlosti u živo nasleđe, tako i biti aktuelan i savremen najmanje znači prosto
biti u toku. Ni jedno ni drugo nije daleko od paskalovskog imperativa ''klekni
pa ćeš verovati''.
U oba slučaja, dakle, i kada je reč o antikvarskom
romansiranju prošlosti, kao i trci za po(st)modnim trendovima, fiozofija se
srozava na ono što se obično naziva rđavim literarnim štivom, koje se često
upinje da uz to bude još i zabavno. To vodi u duhovnu lenjost i siromaštvo koje
nije pogubno samo za filozofiju nego i za umetničku literaturu, jer malo šta je
u stanju da toliko stavi ljudsku inteligenciju na muke koliko to može ona
lepljiva sladunjavost zabavne literature. Ona služi zato da se, kako se to
kaže, nekako prekrati dosada i zakrpi vreme, a ne da se ono - ma koliko to
danas, više parodično, nego patetično, zvučalo - ispuni i obogati.
Razmatranje istorijsko-političke, praktičke sfere ne spada u neko drugorazredno i osobeno, partikularno filozofsko razmatranje. Filozofija u najstrožem smislu; ontologija, logika, etika, estetika, dakle, razmatranje prvog počela, istine, najvišeg dobra, ukoliko ostane čisto spekulativno i metafizičko samoogledanje, vrlo često zamire u besadržajnoj frazeologiji i maniru, te lako dospeva do nekog zavodljivog oksimoronskog ''pomirenja'' – večne konačnosti, konačne večnosti, neprolazne prolaznosti, interesa za bezinteresnost, svrhovitosti bez svrhe i sl. Naravno, ovo filozofsko nasleđe - logička i metodološka kultura filozofije - se mora savladati. Pri tome ne treba zaboraviti i ono čemu nas filozofsko nasleđe najpre uči - uvek izvornu zapitanost za ono što istinski jeste. Ta zapitanost polazi najpre od one svakodnevice života, obične svesti, običajnosti, koje se u najobimnijoj meri tiče politika i ono političko uopšte. Sve značajne epohe filozofske misli duguju svoje plodove ovom izvornom skepticizmu.
U svojoj zbirci studija Cvetković to svaki puta
iznova pokušava. On pretresa filozofsko, religijsko i idejno nasleđe uopšte
tako što istovremeno stalno drži na oku nas danas, naš današnji interes, mesto
tih vrednosti u našem savremenom životu. Tu se pokazuje najpre da i sa
najstarijim pismenim precima delimo, kako prostodušnu radoznalost, tako i
duboki interes za pripovesti, za istorizaciju i tumačenje našega života. Iz
Cvetkovićevog izlaganja se može sasvim, kako je to u trendu reći, transparentno
(ne providno, nego pregledno) videti da su nam sa našim duhovnim precima
zajednički mnogi toposi duhovnoga života - ne samo gole vrednosti, nego i
njihove mistifikacije i zapleti. Zato se može reći da mi demistifikujući
njihove pripovesti demistifikujemo i naše današnje, kao što i razmrsujući
njihove zaplete razmršavamo i naše današnje